Suza za makarske plaže

Bila jednom davno jedna Prekrasna kraljevina kraj mora. Komadić zemlje načičkan kućicama od srebrnog kamena. Na kućicama prozočići sa zelenim škurama, u okvirima cvijeće, žarki đirani, poneka maca dokono klatari repom među njima.

S prozora prema jugozapadu pucao je pogled na uvalu i more u kojem se sunce otapalo poput čajnog kolačića. Sa sjevera su silazile bure, sa strmih padina planine okićene pastirskim stanovima i suhozidima.



Kakve je samo plaže imala Prekrasna… Sitne uvale pune bisernih oblutaka. Jedna do druge, ogrlica od obala.
 

Netko drugi

U toj kraljevini je stolovao Netko drugi. Netko drugi je poželjeo da ispred velikog hotela na obali bude velika plaža. Male plaže su za male ljude, a veliki ljudi, kao što je nesumnjivo Netko drugi, trebaju velike plaže.

Veliki ljudi ne trebaju zakone. Zakon su njihove ideje. Pa su se veliki bageri spustili na obale kraljevine. Obala je samljevena, opustošeno podmorje.

Kažu sada, bilo je to bez ugovorenog prava građenja i s građevinskom dozvolom izdanom protivno zakonima. Netko drugi, kojeg znaju nazivati i “u mandatu bivše vlasti” zaustavio je strojeve. Građevinska dozvola je u postupku poništenja, ali ogrlica od obale sasula se u devastirano podmorje.

Na rubu borove šume, tamo gdje se kopno predaje moru, ostale su tone materijala za “izgradnju” plaže, šute i kamenja koji se otopiti u moru neće poput čajnog kolačića. Ostali su i prostorni planovi koji predviđaju gradnju pet do šest tisuća novih apartmana u iduće dvije do pet godina.
 

Nitko drugi

Nekada davno, u toj kraljevini kraj mora, planina je bila istetovirana puteljcima koji su izvirali iz polja maslina na rubu grada. Danas je tamo more zgrada. Grad se širio bez plana i programa, Netko drugi je izdavao građevinske dozvole šakom i kapom investitorima i rođacima.
 

S prozora prema jugozapadu pucamo od muke s pogledom na prozore i balkone susjedne zgrade. Što je ovdje ostalo od Dalmacije? Od ribarske luke neodoljivog šarma, podno moćne planine impresivnih vrhunaca?

Pogled na susjedne zgrade jutrom budi građane velikog dijela Europe. To su naši turisti iz velikih gradova koji posjećuju obale Prekrasne u potrazi za snovima. Oni na svom godišnjem odmoru ne žele gledati iste vidike kakve imaju doma.*

U kraljevini Prekrasnoj je, i u ovom trenutku, u postupku ishodovanje više stotina građevinskih dozvola za višestambene zgrade. Zgrade s apartmanima za najam turistima. Koji će dolaziti sve rjeđe jer traže autentična mjesta, ne žele pogled na susjedne zgrade. Netko drugi je donio prostorni plan koji predviđa masovnu izgradnju, netko drugi bi se trebao boriti protiv apartmanizacije, betonizacije i ubijanja duha Dalmacije u ovoj, ili nekoj susjednoj, kraljevini Prekrasnoj.

Ovdje to više neće raditi nitko drugi, poručuju iz inicijative “Spas makarske plaže”.

Spas makarske plaže

"Šteta koja je učinjena se može sanirati pa pustiti prirodi da učini svoje", vjeruju. Imaju i podršku u aktualnoj gradskoj vlasti. "Sad smo se probudili i više neće moći tako. Odustati nećemo", poručuje Ivan Lovreta iz Inicijative.

Ivana Miočević Franić je gradska vijećnica Nezavisne liste Osejava. I Frančić je odlučna u obrani grada od betoniziranih spavaonica. "Ne odustajte ne budite apatični, trudite se i uložite svoje vrijeme", poručuje sugrađanima. 

Neće netko drugi braniti vaš grad i prostor koji vam pripada. Netko drugi smo svi mi, pogotovo onda kad šutimo dok gledamo kako se ono prekrasno što imamo mrvi u prah poput osušenog čajnog kolačića. Prostor smo dužni čuvati jer smo ga samo posudili od budućih generacija. Generacija koje želimo gledati kako odrastaju i ostaju na našim obalama. Bez rastanaka i suza za voljenim ljudima i plažama. Iscrpimo li prostor, sumanutom izgradnjom ga nepovratno izmijenimo i uništimo sve što ga posebnim čini, kupili smo jednosmjernu kartu za drugdje, ne samo za turiste koji nas posjećuju, već i za svoje potomke.
 

*Prepričana izjava za HRT Manuele Barbare Puharić, predsjednica je Udruge Uzor Osejava: “Taj prostor nije naš, on je od čovječanstva, pripada svima koji tu žive. Na nama je da ga očuvamo. Od čega će živjeti naša djeca i njihova djeca, buduće generacije, ako ovdje ostavimo samo zgrade i uništene plaže? Jer ljudi koji nam dolaze u posjetu, ne žele imati pogled kojeg imaju doma. Ako živite u nekom velikom gradu u Njemačkoj, Švedskoj, Fransuckoj i imate pogled na zgrade, pa nećete doći na godišnji odmor di imate isti pogled. Mi moramo nuditi san…”