Greencajt - festival za one koji znaju da smo u cajtnotu

U Zagrebu je prošli tjedan održan Greencajt - festival održivosti. Program je uključivao 30 panela i predavanja, više od 80 govornika i panelista iz 10 zemalja, te dva poklon koncerta.

O prostoru

Bivša tvornica žarulja je reciklirana za ovu namjenu u ugodan konferencijski prostor sa sadnicama stabala, prigodnom zelenkastom rasvjetom i zvukovima ptičica u trenucima pauze. Ovih nekoliko naizgled jednostavnih rješenja je uistinu ubrizgalo dozu prirode u cijeli dojam, što je za svaku pohvalu spram uobičajenih dvorana nesmiljenog svjetla, tmurnih tonova i sterilnosti. Osim same dvorane, Rougemarin park je odigrao odličnu ulogu kao eksterijer za izlaganje tematskih plakata, druženje, konzumaciju i večernji program. Po svemu sudeći, organizatori znaju kako postaviti stvar.


 

Održivost hrvatskog turizma bez iskrenosti

Za zajednicu koja prati turizam kao što je Cimerfraj.hr je znakovito je da je uvodni panel prvog dana imao za temu održivi turizam. Osim toga, glavnu uvodnu riječ festivala je također održala naša ministrica turizma i sporta, Nikolina Brnjac. Opravdano je to nedvojbenom orijentacijom naše države i ekonomije na turizam. Ministrica je svoj govor odradila školski, kao što joj protječe i mandat. Načelno se to svodi na osvrt na Strategiju održivog turizma do 2030. s upozorenjima kroz tekst (tekst, ne govor, što je razlika a da nitko ne zamjeri) koliko je važno da učinimo naš turizam održivim. Osim strategije, dotakla se i novog Zakona o turizmu kao iskoraka u zakonodavstvu. Sve u svemu, bio je to kratki nastup operiran od emocije i iskrenosti.
 

Čim je govor bio gotov kamere su ispratile našu ministricu ne samo s pozornice, nego i iz dvorane jer ona ima druge neodgodive obaveze. Ovaj deja vu doživljavam već ne znam koji put - odlazak uvaženih s konferencija s hinjenom važnošću natrpanog rasporeda, a realno se radi o nemogućnosti suočavanja s vlastitom publikom i možebitnim potpitanjima

S malom razlikom da mnogi državni službenici, tj. nositelji odgovornosti znaju ostati bar prvih sat vremena programa jer je tada uvijek najavljeno nešto od jače važnosti. Ne mogu, a da ne primijetim da ovakvo okretanje leđa događaju koji se upriličio s razlogom, s temama koje su od goruće važnosti odašilje poruku koja je potpuno u sukobu s onim o čemu se nadalje govorilo. Vjerujem da svako može čuti nešto novo i približiti se temi koja nas sve nepobitno dotiče, pa tako i sama nositeljica resora turizma. Bilo je dobro čuti što o svim izazovima koji nas muče misle i govore gradonačelnik Splita, članica uprave Valamara, direktor TZ Međimurja i uvaženi profesor s Fakulteta političkih znanosti.

Program je nadalje bio šarolik, i vrlo zanimljiv. Pokušat ću izdvojiti nekoliko dobrih priča koje vrijedi čuti.

Priča s druge strane našeg kontinenta dolazi iz sela Salla koje se nalazi na sjeveru Finske. Naime, ovo selo koje se doslovno nalazi usred ničega se kandidiralo za održavanje ljetnih olimpijskih igara 2032. Kampanjom koja je popratila kandidaturu su htjeli ukazati da do te godine možemo očekivati prave ljetne uvjete na ovom zabačenom finskom sjeveru. Kroz duhovitost, dosjetljivost i vrlo simpatične kadrove, priča je jako kreativno oblikovana. Pogledajte o čemu se radi:


Izvor. savesalla.com

Projektno gledajući, fantastično odrađen marketinški posao, s visokim učinkom i vidljivošću, pravi primjer dobre prakse. Međutim, priča koja prati ovu kampanju je apsolutno distopijska. Da, Salla se otapa, da, njihov se život nepovratno mijenja, kao i naš, ali to se puno izraženije osjeća u hladnijim klimama. Još jedna posebnost ovog projekta je ta da se u samom videu pojavljuje i načelnik sela, Erkki Parkkinen, a on je bio i jedan od dvoje prezentera na Greencajtu. Poznate li vi nekog našeg načelnika koji sudjeluje na takav način u sličnom projektu kod nas? Je li ovaj finski primjer pravo zrcalo zajednice od kojeg možemo nešto usvojiti?

Dojmljiva i puna energije je bila i prezenterica Petra Boić Petrač iz WWF Adria. Ona je vrlo ciljano iznosila trenutne porazne brojke nestale bioraznolikosti, otpada hrane, rasta temperature... Ono što uvijek nas čini distanciranima od takvih podataka jest kad čujemo da su globalni. Pomišljamo da je to vjerojatno jedna opća statistika s Indijom, Kinom, SAD-om, što je sve jako daleko od nas. Međutim, ovdje je bilo puno lokalnih podataka - da, to su naši podaci, mi itekako jesmo u toj priči.



Za primjer, samo u Hrvatskoj godišnje bacimo 400.000 tona hrane. Šokirala nas je i slikama rijeke Drine koja je danas na nekim svojim dijelovima baruština prljavog mulja punog plastičnog otpada, pa i cijelih perilica rublja i sličnog katastrofalnog otpada.  Ne moramo misliti da je velika pacifička nakupina negdje daleko. 
 

Dijelim i jednu poražavajuću globalnu informaciju: skoro svakih sat vremena gubimo po jednu vrstu! Petra je prezentirala oko podne i zaključila da smo od početka festivala izgubili dvije vrste... 

​Preporuka: The Planet is out Business, WWF

Da ne biste izgubili apetit za čitanjem, podignuti nas može priča o tome kako se nositi s ekološkom anksioznošću koja se popratila u dva panela: Kakav svijet ostavljamo djeci te Što mladi misle o nama. Prvi je panel okupio i neke od naših influencera/ice, što mu je nažalost ipak dalo pečat površnosti (je li to nužna korelacija, nisam sigurna). Zato su mlade aktivistice drugog panela bile na razini, i dale nam do znanja da nas starije ne krive za cjelokupnu situaciju, te da imaju snage i energije za sprovođenje promjena koje nas čekaju.

Još jedan vrlo svijetli primjer je prezentacija Kya Dudda, gradskog vijećnika kabineta za klimu grada Bristola. Grad je 2015. donio strategiju razvoja i funkcioniranja pod nazivom Bristol is Open po kojoj je postao vodeći pametni grad u Ujedinjenom kraljevstvu. Najbolje je učiti od najboljih:



Da bismo ostvarili ciljeve cirkularne ekonomije i cirkularnog života, moraju se u taj krug uključiti svi. Tako su i korporacije imale prilike dati svoje primjere dobre prakse, što je u određenim trenucima izgledalo marketinški jednodimenzionalno, međutim ipak s ponekim konstruktivnim pomakom. Čuli smo da je Beiersdorf smanjio gramažu svoje plastične ambalaže za preko 20%, a da Jamnica koristi naprednu logistiku da bi njene plastične bočice mogle biti od 100% reciklirane plastike (iako smo čuli iz publike da je tu plastiku moguće maksimalno nanovo reciklirati 5-6 puta). Na nama ostaje procjena kako ćemo ove informacije shvatiti.

Od stranih gostiju, predavanje Britanca Marca Shaylera, vodećeg stručnjaka za okoliš i inovacije, je bilo možda i najdojmljivije. Kroz korelaciju razvoja glazbenih žanrova tijekom 20. stoljeća pa do danas je provukao i naš utjecaj na okoliš. To je bilo predavanje s kojeg mentalno ne možete odlutati niti sekunde, ali i koje je našlo put da vam se uspješno zadrži u memoriji dugo nakon predavanja. Dolje je jedna od najboljih poruka s predavanja:




Za kraj da se vratimo na turizam, održan je i panel koji je ugostio generalnu direktoricu Termi Sv. Martin, voditelja boutique hotela Martinis Marchi na Šolti te direktoricu Feral tours i Zadar Outdoor-a. Razgovor je mogao polučiti malo više agilnosti. Iako sve redom pozitivni primjeri, vidljivo je da još postoji prostora za sveobuhvatniji pristup, za ozbiljniji pomak prema održivosti, ako ne već prema regeneraciji koja bi trebala biti ultimativni cilj u oporavku iz stanja u kojem danas živimo. Trenutak u kojem se pohvalno spominje da jedna od gošći boravi u apartmanu u Zagrebu u kojem joj se nudi opcija da reciklira u zasebne kante svoj otpad je bio jedno neugodno otrežnjenje. Zar zbilja, drugo popodne ovakvog festivala, mi i dalje spominjemo, uvjetno rečeno, napor da recikliramo vlastiti otpad?

U ovom tonu ide i jedna primjedba organizatorima. Naime, voda se prodavala u preskupim plastičnim bočicama, nije se učinila dostupnom u staklenim čašama, kao ni pivo u večernjem programu. Sva druga pića su također prodavana u neizostavnoj plastici. Iako je jedan od sponzora bila tvrtka čiji su proizvodi na biljnoj bazi, nije bilo biljnih mlijeka za kavu. Isto tako punktovi za otpad nisu bili primjereni recikliranju. Organizacija hrane i pića nije pokazala skoro nijedan iskorak prema načelu Walk the Talk (čini što propovijedaš), što nas opet vraća na početak gdje su komocija, brzina i već uhodani sistemi važniji od mijenjanja navika.
 

Greencajt festival okupio istomišljenike

Iako se dogodila još nekolicina sličnih dvojbenih trenutaka na pozornici poput ovoga ranije spomenutoga o otpadu, s druge strane je istina da pretjerana ozbiljnost, dramatika i nerazumljivost odbija širu publiku i stvara kontraefekt. Cilj ovakvih događanja jest zainteresirati te potaknuti na djelovanje, širiti dobru praksu, osvijestiti... To nije lak niti pravocrtan proces. 

​Sama publika je bila mješovita, sa zamjetno mnogo pripadnika generacije koji su u svojim 20-ima. Osjećala se prijateljska kolaborativnost, ugodna vibracija, pozitivan stav. Lako je bilo stupiti u razgovor i naći zajedničku temu, a večernje koncertno raspoloženje je bila prava zabava pod krošnjama. 

Koncert Gibonnija na Greencajtu

Jesmo li konačno na tragu gdje zeleno predstavlja zajednički nazivnik za one koji ne samo da žele biti aktivni po pitanju očuvanja prirode, nego čine zbiljski održivi kolektiv koji okuplja zajednicu? Ulazi li konačno pitanje održivosti u sve pore života, funkcioniranja i načina razmišljanja? 

Greencajt jest okupio one koji su svjesni da smo u cajtnotu (njem. nedostatak vremena) kroz jednu ugodnu manifestaciju, koja ima potencijal dalje se nadograđivati. Bitan iskorak međutim slijedi kad ove teme izađu iz ograđenog prostora festivala koji je ipak u konačnici okupio istomišljenike, pa stoga nije ni začuđujući sklad u kojem se sve odvijalo. Završila bih mišlju već spomenutog Marca Shaylera: Stand for nothing, and you will fall for anything (prev. Ako nemaš svoje stajalište, pristat ćeš na bilo što). Zauzmimo stoga stav, provodimo u svom okruženju što možemo, odgajajmo djecu po načelima održivosti, informirajmo se jer... u cajtnotu smo!