Litnji dnevnik, otočki nadnevak 4. rujna 2018.
Stiže nam mladi par, Gradišćanski Hrvati, rođeni su i žive u Austriji. I ona i on su 23-godišnjaci. Na Korčulu su pristali kasno, bez auta. Bilo mi ih je žao jer taksi košta 200 kuna u jednom smjeru do Prižbe. Kažem im, doći će moj tata po vas. On je malo stariji, slabo hoda, još slabije čuje, 81 godina mu je, ali još dobro vozi, ne brinite...
S trajekta na bambus
Uglavnom, na putu do Prižbe, oni su se skompali s tatom, završili odmah na bambusu, dogovorili bacanje parangala i ručak idući dan. Oduševili su se sa Zvonkom, a on je bio
cili sritan. Sutradan bacili parangal. Gosti iz drugog apartmana, Austrijanci također, ispekli ribu, svi zajedno sjeli uz more i jeli.
Zvonko, dakle, partija dok mene nema! :-)
Drago mi je zbog tate jer, otkad gotovo ništa ne čuje, slabo se s ljudima uopće druži. Pogotovo s mladima. Ja naletim na koji dan i nemam vremena. Tako da, eto, srce mi k`o kuća! A i on sretan kao malo dijete. Gosti ga obožavaju... Piše mi gošća: "Tako smo sretni što imamo Zvonka!" Ajde, neka sam i to doživjela jer da znate moga ćaću, znali bi čemu smajlići... :-) :-) :-)
Pripreme za bacanje parangala
Litnji dnevnik, otočki nadnevak 8. rujna 2018.
Danas su otišli naši Gradišćanci. Družili su se s tatom po čitave dane. Oni 23, a on 81 godinu! Dakle, ne dvije, nego tri generacije razlike! Nije bio problem ni to što slabo čuje, a to što čuje, slabo razumije. Sve na njemačkom pričali, a moj Zvonko ga nije pričao zadnjih 10 godina. Bio je
cili ushićen... :-) :-) :-)
Uglavnom, tata još nije mot izgubio. Uživao je u druženju s gostima, mada neće priznati, ali vidim ja kako mu se brk smije...
Kaže mi kasnije, znaš, doći će oni opet, i jedni i drugi pa brkom namiguje. Kad se samo sjetim da sam mu rekla da im ne smeta i ne dosađuje...
Zdravica uz omiljenu Zvonkovu pismu "Ribari"
Tako nas je tata Zvonko podučio kako ne postoje pravilnici prema kojima se može kategorizirati domaćin i čovjek. Dobar je domaćin svoj, samo sebi sličan, jedan jedini takav na čitavom svijetu. Pruža srce na dlanu pa ponosno pokazuje naše užance i jedinstvenu ljepotu svoje svakodnevice... Za njim ostaju priče, priče koje se ne zaboravljaju, koje ne mogu biti ne zabilježene. Hvala, Zvonko, za priču koja ostaje dijelom nas. <3
Priču je s nama velikodušno podijelila Tamara Rotim, Zvonkova kći. Kad sredi i uredi tatinu kuću, Tamara će je nazvati “Spektakl kod Zvonka”. Tako je on zvao pogled s terase. Hvala Tamari na prekrasnoj priči! Želimo joj još puno nezaboravnih priča u Spektaklu kod Zvonka.
Vedrih priča nikad dosta. Šaljite nam svoja pozitivna iskustva s gostima, priče od srca, priče o gostoprimstvu i dobrodošlici. Sačuvati ćemo u njima uspomenu na toplinu ljeta, na toplinu prijateljstva koje se lako rodi među ljudima dobre volje. Obiteljski smještaj je prijateljstvo - ponos nasljeđem i tradicija poklanjanja pažnje putnicima zainteresiranima za našu kulturu, način života i običaje. Ljudi dolaze i prolaze, priče ostaju.
Prijavi se
Prijavi se
Prijavi se
