`Ako je ikada bila dobra prilika za razvoj obiteljskog mikropoduzetništva, onda je to sada´

Nedo Pinezić je čitav svoj život posvetio obiteljskom turizmu i njegovu unaprjeđenju. Danas ga prepoznajemo kao predsjednika Zajednice obiteljskog turizma (ZOT) pri HGK, strukovne organizacije koja se brine o interesima obiteljskog mikropoduzetništva u turizmu. Prva takva organizacija je osnovana prije 20 godina, 1997., pri Županijskoj komori Rijeka, kao interesno strukovno udruženje specijalizirano za područje obiteljskog smještaja, dok je ZOT pri HGK osnovana 2010. godine. 

Zajednica obiteljskog smještaja HGK s Nedom Pinezićem na čelu se zalaže za razvoj obiteljskog smještaja prema Nacionalnom programu unaprjeđenja obiteljskog smještaja, za brendiranje obiteljskog smještaja na nacionalnoj i regionalnim razinama, ali i za ukidanje besmislenih odredbi kategorizacije, brojnih parafiskalnih nameta koji "guše" domaćine i prateće djelatnosti u turizmu, dok kao najveću pobjedu ZOT-a pamtimo ukidanje besmislene obveze energetskog certificiranja za pružatelje usluga smještaja u domaćinstvima.

Zajednica obiteljskog turizma HGK je najaktivnija i najveća strukovna organizacija koja okuplja više od 5000 domaćina kroz jedan nacionalni i desetak regionalnih Foruma obiteljskog smještaja (FOS). FOS je koncept edukacije i komunikacije domaćina, malih poduzetnika i nadležnih institucija u turizmu – jedinstven u Europi.

Nedavno je Zajednica obiteljskog turizma HGK postala punopravnom članicom European Holiday Home Association (EHHA), koja zastupa 20 milijuna postelja u domaćinstvima EU, ali i upravitelje nekretnina te digitalne posrednike. Prilika je to za obiteljski smještaj, organiziran kroz ZOT HGK, za bolju sustavnu promociju na emitivnim tržištima.

ZI: Angažman Nede Pinezića seže puno dalje u prošlost od utemeljenja ZOT-a, čitav je život proveo u obiteljskom turizmu. Što ste sve radili i što Vas je dovelo do Zajednice obiteljskog smještaja pri HGK?

Pinezić: Rođen sam u obitelji s tradicijom domaćinstva dužom od 70 godina. Moj djed, ribar i kovač, bio je jedan od osnivača "Društva za poljepšavanje mjesta" između dva svjetska rata u Malinskoj, i već tada je ugošćavao goste tako što se ljeti obitelj selila u "ljetni stan" u podrumu, a gosti bi boravili u sobama. Nakon drugog svjetskog rata, djed je imao mali kamp za nekoliko šatora s posebnim sanitarnim čvorom, a napravio je i kupaonu koju su dvije sobe dijelile. Moji roditelji su pokrenuli pansion u domaćinstvu 70-ih godina 20. stoljeća.

Odrastao sam s prijateljima - gostima pa tako i sam krenuo u "turističke vode", radio u nekadašnjem najpoznatijem hotelskom kompleksu na hrvatskom Jadranu "Haludovu" i jednoj od najuspješnijih turističkih agencija - "Kvarner expressu". Još 1989. sam osnovao prvu tvrtku - turističku agenciju na otoku Krku. Radio sam u ugostiteljstvu, turizmu, trgovini, zabavnom sektoru, sve poslove - od skladišnog radnika do šefa animacije, od nosača kofera, vodiča, do vlasnika tvrtke za distribuciju proizvoda na 350 prodajnih mjesta... Radio sam još mnogo drugih raznovrsnih poslova, ali i u slobodno vrijeme sam uvijek bio aktivan u predvođenju društvenih zbivanja.



U sustavu turističkih zajednica imam iskustvo aktivnosti u općinskoj, otočnoj, županijskog i nacionalnoj zajednici. Bio sam prvi predsjednik jedinstvene turističke zajednice otoka Krka koja se i danas financira sporazumno.

Sve te aktivnosti prirodno su dovele do organiziranja prve strukovne organizacije obiteljskog smještaja 1997. pri HGK županijskoj komori Rijeka, zahvaljujući dobroj volji i razumijevanju tadašnjeg čelništva Komore Rijeka i njenog predsjednika Brune Jankovića. A onda je, nakon 13 godina, i središnjica HGK prihvatila riječki model.

ZI: Dugi niz godina se borite da obiteljski smještaj s 50 % udjela u turističkim smještajnim kapacitetima RH bude priznat kao snaga, a ne s kao slabost hrvatskog turizma. Sada ste u konačno u poziciji da kao predstavnik obiteljskog smještaja sa svojim suradnicima ostvarite partnerstvo s MINT-om. Kako napreduje ta suradnja i u kojoj je fazi dugo najavljivana rekategorizacija obiteljskog smještaja?

Pinezić: S Ministarstvom turizma surađujem već jako dugo, od mandata pokojnog ministra Marčela Popovića. U tom razdoblju je bilo boljih, uspješnijih i manje uspješnih "epizoda". Jedno od najboljih razdoblja suradnje bilo je, igrom slučaja, onda kada nismo imali Ministarstvo turizma, već je resor turizma zastupalo veliko Ministarstvo graditeljstva, prometa i turizma na čijem čelu je bio Božidar Kalmeta, a resor turizma je vodio tajnik Zdenko Mičić. Partnerstvo s Ministarstvom turizma je posebno apostrofirao bivši ministar Veljko Ostojić, a isti pristup je nastavio i Darko Lorencin. Upravo je sporazum Ministarstva turizma, Hrvatske gospodarske komore i Hrvatske turističke zajednice u vrijeme mandata ministra Ostojića bio ključan za organizaciju ZOT-a u današnjem obliku. I dalje smo uključeni u rasprave o svim važnim pitanjima hrvatskog turizma, a u razna povjerenstva se uključuju kolegice i kolege iz ZOT-a.
 

Što se tiče "rekategorizacije", na zadnjem sastanku s ministrom Cappellijem je zaključak da treba najprije napraviti analizu sadašnjeg stanja, trendova u svijetu i tek onda pokrenuti izradu novog prijedloga. Ovo pitanje je vrlo složeno, a pogrešan pristup može donijeti više štete nego koristi.

ZI: Dosta ste glasni kad je u pitanju RTV pristojba i znate valjano argumentirati svoje stavove protiv obveze plaćanja iste. Kakva je praksa u EU i postoje li poveznice koje bi nam mogle pomoći da se riješimo i ovog nameta?

Pinezić: Kod RTV pretplate je ključno pitanje Ugovora Hrvatske radio televizije i Vlade Republike Hrvatske. Tim se ugovorom preciziraju obaveze HRT-a i time HRT dobiva povlašteni status korisnika sredstava RTV pretplate. Zakon se donosi u Saboru a najveća odgovornost za sadašnje stanje i budući zakonodavni okvir leži na Saborskim zastupnicima. To moraju znati naši građani koji ih biraju. Pitanje je da li je ijedan Saborski zastupnik, nakon što je izabran, uveo praksu redovitih susreta s predstavnicima svojeg biračkog tijela na kojima bi se razgovaralo i o ovoj temi. Dok se ne uspostave takvi demokratski standardi, neće biti niti osjetnog boljitka za građane po pitanjima koje uređuju zakoni pa tako ni po ovom pitanju.



ZI: Inzistirate na nazivu "domaćini" kako biste jasno naglasili razliku između pružanja usluge smještaja u domaćinstvima i iznajmljivanja turističkog smještaja. Toplo gostoprimstvo, kao glavni adut domaćina, je osnovna razlika, ali i pravni okvir poslovanja. Što su po Vama najveći propusti zakonskih regulativa vezanih uz obiteljski smještaj u RH?

Pinezić: Razlika između "domaćina" i "iznajmljivača" je razlika između plana za pretvaranje Hrvatske u parcelu za nekretninske špekulacije ili u inteligentnu, modernu državu koja visoko cijeni sve elemente koji ju čine državom, a ljudi-građani te države su tu na prvome mjestu. Svi dosadašnji zakoni vezani uz ovu djelatnost polaze od postavke restrikcije, ograničavanja poduzetničkih sloboda, smatranja građana-poduzetnika potencijalnim "neprijateljima krupnom kapitalu".
 

Odnos vlasti prema narodu je u mentalnom sklopu ostao na razini dogovorne, socijalističke ekonomije, kada su društvena poduzeća SOUR-i bili privilegirani u svakom pogledu, a obrtnici smatrani "državnim neprijateljima". Danas su SOUR-e zamijenile korporacije.

Upravo ovih dana o jednoj takvoj "SOUR - korporaciji" pratimo loše vijesti u svim medijima. Takav pristup je napravio ogromnu štetu hrvatskom društvu jer je spriječio razvoj mikropoduzetništva. Slikovito rečeno, umjesto tisuća "mikromotora" koji nose društvo naprijed i onda kada se pojedini ugase, dobili smo veliki, glomazan motor s ogromnom potrošnjom koji kad stane, zaustavi i razvoj cijele društvene zajednice.

ZI: Što je s razlikama unutar samog obiteljskog smještaja, odnosno odsustvu različitosti? Za ukidanje ste kategorizacije kakvu poznajemo, a pričate o "copy-paste sindromu" ponude obiteljskog smještaja. Kako potaknuti diverzifikaciju obiteljskog smještaja ako kategorizaciju svedemo samo na minimalne tehničke uvjete? 

Pinezić: U tržišnoj ekonomiji, u eri digitalne industrijske revolucije, ne mogu državni činovnici određivati vrijednost proizvoda ili usluge. To mogu samo kupci, korisnici usluga, gosti. To se već i događa putem digitalnih platformi. Ali i prije je preporuka "od usta do usta" pozicionirala vrijednost ugostiteljske usluge.
 

Kategorizacija kakvu danas poznajemo je relikt prošlosti. 

Suvremeni marketing u turizmu primjenjuje učinkovite alate za diverzifikaciju usluge prema potražnji. Time se bavi struka a ne državna administracija. Kod ugostitelja je stanje još mnogo gore. Kada pogledate službena rješenja i odobrenja za rad, uvjete koje propisuju zakoni, vidite da hrvatski ugostitelji nemaju nikakve šanse biti konkurentni kolegama u najrazvijenijim zemljama Europske unije. 

ZI: Obiteljski smještaj se proziva kao generator sezonalnosti domaće turističke ponude. Što mogu domaćini učiniti za produljenje sezone? Kako komentirate činjenicu da za domaćine, fizičke osobe iznajmljivače, nema mogućnosti sufinanciranja projekata, osim državnih potpora za bazene i županijskih za uređenje ponude za cikloturiste i okućnice? Je li to dovoljno za diversifikaciju i suzbijanje sezonalnosti ponude?

Pinezić: To je obična floskula. Potražnju generira atraktivnost destinacije prema preferencijama određene ciljne skupine. Već smo rekli da se turizam segmentira. Ali sve je očitije i repozicioniranje destinacija. Tipično ljetna kupališna odredišta postaju manje atraktivna van sezone kupanja od gradova. Svi smještajni oblici, a osobito obiteljski smještaj, bilježe izrazito povećanje iskoristivosti u gradovima poput Zagreba, Rijeke, Dubrovnika, Splita, Zadra, Pule, Šibenika, Vukovara, Županje ...

Hoteli u periodima pred i posezone u ljetovalištima privlače tako zvani grupni segment turista. To su gosti koji dolaze autobusima ili na proputovanju ili na stacionar s dnevnim izletničkim turama. Ovaj segment nikada neće biti zainteresiran za obiteljski smještaj, jednostavno takva ponuda ne odgovara grupama. Slično je i sa segmentom kongresa. S druge strane ronioci radije biraju obiteljski smještaj nego hotele, kao i cikloturisti, planinari... I tu definitivno nedostaju poticaji za specijalizaciju ponude obiteljskog smještaja u tom pravcu, kao i za investiranje u opremanja objekata za prihvat teško pokretnih osoba. Ali sve ove specijalizacije zahtijevaju i nastavak specijalizacija destinacije.
 

Ako nemate uređene biciklističke staze, punionice baterija za e-bike, biciklističkih servisno-prodajnih centara, javni prijevoz prilagođen biciklistima, "pomoć na cesti" za bicikliste, praonice sportskih trikoa, i drugo, teško možete doći u poziciju Njemačke koja od cikloturizma godišnje ostvaruje 10 milijardi eura prihoda.

ZI: Godinama se zalažete za uvođenje oznake kvalitete "Izvorno hrvatsko domaćinstvo". Imamo li mi sustav koji je sposoban provesti nacionalno brendiranje smještaja? Imamo li ikakav sustav uopće?

Pinezić: To je dobro pitanje. Ali prvo si postavimo pitanje je li želja političkih elita da omoguće plasman domaćih proizvoda i usluga u turizmu kroz obiteljsko mikropoduzetništvo stvarna? Da li oni koji donose odluke o potporama znaju kako se razvija i zbog čega ima takav status turizam u alpskim zemljama i regijama poput Austrije, Bavarske, Švicarske, Trentino Alto Adige? Kada bi se proučilo ove primjere, odgovor na Vaše pitanje bio bi vjerojatno negativan, ali bi istovremeno pokazao što treba mijenjati.


Pinezić: Svakako.
 

Edukacija je potrebna svima, a obvezna je za one koji upravljaju javnim novcem.

To je moje mišljenje. U tom bi se smislu trebalo primijeniti drukčiji sustav kvalificiranja za specifična radna mjesta u javnom sektoru gdje formalno obrazovanje i formalno radno iskustvo trebaju biti nadopunjeni "bodovima" s pohađanih edukacija i treninga. Dapače, čak sam pobornik da ovaj drugi dio vezan za edukacije i treninge bude posebno naglašen i onda kada se takva osoba zaposli. Oni koji ne ispune godišnju obavezu za educiranjem trebali bi to osjetiti na svojoj plaći. S druge strane poslodavac im treba omogućiti uvjete za takvu edukaciju - slobodne dane, dnevnice, pokrivanje troškova puta, što se već i koristi na službenim putovanjima.
Pinezić: "Integralni hoteli" su pokazali svoju slabost i nisu zaživjeli iz više razloga. Prvo, gosti koji traže smještaj u skupini "hoteli" ne traže "integralne hotele", već cjeline sa standardom usluge "pod jednim krovom". Drugo, gosti koji biraju obiteljski smještaj ne žele hotel. To je svjetski trend. Osim toga troškovi poslovanja "integralnog hotela" su znatno veći nego kod korištenja "outsource usluga", a ne donose bolji efekt, jer se i ti kapaciteti u konačnici prodaju preko istih kanala kao i oni individualni. Gosti obiteljskog smještaja ionako mogu koristiti dodatne usluge u mjestu bez da se iste "integriraju" u "integralni hotel".
 

Udruživati se treba kroz "klubove kvalitete" i "specijalizacije" ("podbrendove").

Primjerice u "klubu kvalitete" Kvarner family na Kvarneru već imamo gotovo 500 objekata od toga 30 Pet friendly, 20 Bike i 20 Hike friendly. Nekoliko objekata u jednome selu mogu dijeliti prostoriju za radionice (filcanje vune, izrada domaće pašte, pjevanje, slikanje, itd.) koja može biti obnovljeni društveni dom, "etno kuća" i slično i na takav način poticati zadrugarstvo. Znači više neovisnih poduzetnika zajednički koriste infrastrukturu umjesto da svatko gradi svoju... Na sličan način u razvijenim zemljama Europske unije mikro i mala poljoprivredna gospodarstva koriste zajedničku mehanizaciju, mlinove, pogone za preradu grožđa, maslina, voća...
Pinezić: Snaga obiteljskog smještaja je u nemjerljivoj motivaciji domaćina da ugosti svog gosta kao najboljeg prijatelja koji će mu se rado vratiti. Slabost je u podcijenjenosti ovog potencijala od strane vlasti i nepristupačnosti mjera za revitalizaciju i unapređenje usluge. Ako je ikada bila dobra prilika za razvoj obiteljskog mikropoduzetništva, onda je to sada zahvaljujući globalnom trendu obilježenom P2P modelom poslovanja, primjenom digitalne tehnologije i navikama milenijalaca koji traže doživljaj a ne materijalna dobra. Prijeti nam klijentelizam koji protežira prodor krupnog kapitala na štetu razvoja odgovornog i održivog turizma, turizma koji donosi korist prije svega lokalnoj zajednici.