Obiteljski smještaj se mora mijenjati kako bi imao važnu ulogu u pozicioniranju Hrvatske kao turistički atraktivne destinacije

Malo tko je od medija zabilježio vijest da je na međunarodnom festivalu turističkih filmova Zagreb Tourfilm Festival, u rujnu ove godine, dodijeljena i jedna nagrada za životno djelo. Jednako tako, malo tko na spomen medija i turizma ne pomisli na jednog čovjeka, čovjeka kojem je dodijeljena spomenuta nagrada za životno djelo u promociji turizma. Njegovo ime je Đuro Tomljenović i on je jedan od naših najpoznatijih turističkih novinara. Pamtimo ga kao urednika HRT-ovih emisija Poslovni klub i Turistička klasa, ova posljednja je pod njegovom uredničkom palicom pričala jednu drugačiju turističku priču, onu bez bildanja brojki i ružičastih naočala kroz koje se turizam inače kod nas promatra.

Đuro Tomljenović više nije HRT-ov urednik, a Turistička klasa se pretvorila u kolaž bezobličnih reportaža. On je produžio dalje, pričati priču o turizmu onakvim kakav je, sa svim nedostatcima i propustima, ali i sa sjajnim momentima, skrivenim potencijalima i divnim ljudima koji su temelj svake dobre turističke priče. Njegove osvrte i članke možete pratiti na internetskom portalu Turizmoteka, a u nastavku možete saznati kakvu budućnost predviđa domaćem turizmu i koja bi bila uloga privatnih iznajmljivača u njoj.

ZI: U svojoj posljednjoj kolumni na stranicama Turizmoteke kritizirate turizam u kojem se sve mjeri kvantitetom. Ajmo i mi malo o brojkama za početak - koliko dugo pratite turizam?

Đuro Tomljenović: Od svojih novinarskih početaka, dakle od 1980. godine. Na tadašnjoj TV Zagreb sam počeo kao realizator i asistent kolege Mihovila Gunjače na emisiji Turistički magazin, gdje sam uz gospodarstvo počeo pratiti i turističke teme. I tako 36 godina…

ZI: Zašto Turozmoteka?

Đuro Tomljenović: U svibnju sam otišao u mirovinu. Starije kolege su mi rekli da se u mirovinu ide s padobranom, i eto, Turizmoteka je moj padobran za što sporije i lakše slijetanje u starost. Već prije sam uvidio da nema dovoljno dnevnih informacija o turističkoj industriji. Sada pokušavam svima onima koji se bave turizmom omogućiti da na jednom mjestu, jednim klikom, dođu do svježih dnevnih informacija o turizmu iz Hrvatske i svijeta.

ZI: Završava još jedna turistička sezona. Što mislite čime bi se trebao mjeriti uspjeh ili neuspjeh turističke sezone?

Đuro Tomljenović: Teško je na to pitanje odgovoriti kratko. Što je to uopće uspjeh u turizmu? Više gostiju nego lani? Više zarađenog novca, više izgrađenih hotela, više zaposlenih?
Mi u Hrvatskoj ne znamo što hoćemo od turizma. Ne znamo kakav turizam želimo, a kad je tako, onda ne znamo ni što je dobro ni što je loše za nas i naš turizam.
 

U Hrvatskoj se mjeri samo zarada od turizma, nitko ne mjeri troškove koje jedna turistička sezona donosi.

Pravi odgovor bi bio da bi se uspjeh sezone, i turističkog poslovanja uopće, trebao temeljiti na zadovoljstvu i sreći lokalnih ljudi. Međutim, oni u iskorištavanju svoje naslijeđene položajne rente moraju biti odgovorniji prema svojem mjestu, jedinstvenom okolišu, naslijeđenoj graditeljskoj baštini svojih djedova, obiteljskoj tradiciji, zemlji koju naslijediše, odgoju djece te, na kraju, odgovorni u svojem odnosu na zaradu stečenu u turizmu.

ZI: Mislite li da je Hrvatska uspjela iskoristiti trenutnu situaciju na europskom turističkom tržištu i izvući maksimum za ovogodišnju sezonu?

Đuro Tomljenović: Turizam se nažalost Hrvatskoj još uvijek - događa. Kao prije 150 godina, kad su nam u naša mala primorska mjesta došli stranci, turisti, avanturisti, Česi, Nijemci, Austrijanci… Natjerali su nas da ih ugostimo, da spoznamo da imamo nešto što drugi nemaju, tako i danas, turisti dolaze, ne zato što smo to mi osmislili, dogovorili, već po inerciji. Ponuda u ljetnim mjesecima je još uvijek manja od potražnje.

Što se tiče trenutne situacije, više nam je donio ulazak u EU, nego teškoće zemalja Sjeverne Afrike i Bliskog Istoka. Ulaskom u EU otvorila su se, prije svega, vrata mladima koja su otkrili naše veće gradove, Split, Zadar, Šibenik, Rijeku, Pulu… Za njima polako dolaze i njihovi roditelji. Dubrovnik ne spominjem jer je Dubrovnik odavno ušao među 20 svjetskih gradova koje svatko tko drži do sebe, a može to i platiti, mora posjetiti!

Od teškoća naših sredozemnih konkurenata malo smo profitirali jer nismo ništa ni učinili da njihove potencijalne goste zainteresiramo za dolazak u Hrvatsku. Španjolska je to znala iskoristiti i bilježi dvoznamenkaste brojke rasta.

ZI: Što je po Vama najjači adut hrvatske turističke ponude?

Đuro Tomljenović: Jedinstvena priroda, baštinjene atrakcije i, jasno, lokalni ljudi.

ZI: A najveća mana?

Đuro Tomljenović: Najveća mana je to što sve ranije navedene adute nemilice trošimo. Prodajemo maslinike i kamene meje, zalivene znojem i suzama naših djedova i baka, za kratkotrajni jednokratni užitak koji donosi šaka eura. Dopuštamo da nam najljepše vale pretvaraju u apartmanska naselja koja će biti, i već sada jesu, konkurencija lokalnim privatnim iznajmljivačima. Dopuštamo da nam država, pod krinkom razvoja i novog zapošljavanja, nekretninske projekte proglašava strateškim. Ne mogu apartmansko naselje ili hotel biti strateški za ovu zemlju! Strateško je dobro upravo ta "prazna" vala okružena maslinicima, vinogradima, šipkom, smokvom i dračem. Zbog te vale smo mi zemlja jedinstvene ljepote i tražena turistička destinacija. Ne dolaze nam stranci zbog hotela, vila, apartmana, kod njih ima ljepših.

Zaboravljamo da je mnogo zemalja počelo iskorištavati svoje jedinstvene prirodne ljepote za turizam. I što im se dogodilo? Nakon prvotnog oduševljenja turista jedinstvenom, neokaljanom ljepotom tih, obično siromašnih zemalja, ta jedinstvena priroda zbog koje su turisti došli, gradnjom, "turističkim" razvojem, nestaje. Te destinacije postaju sve sličnije predgrađima europskih velikih gradova i turisti bježe u zemlje neokaljane turizmom!

ZI: Pričate o tzv. apartmanizaciji Hrvatske. Znači li to da je po Vama veliki broj privatnih iznajmljivača mana domaće turističke ponude?

Đuro Tomljenović: Na turističkoj sceni kolo vode, i krizom se koriste, strani špekulanti, domaći mešetari, tvrtke za građevinarstvo, agencije za nekretnine i bankari. Njihov je jedini interes trgovinom nekretnina u turističkim područjima što brže ostvariti što veću dobit – što je iz njihovog kuta gledišta posve legitimno. Bezobzirno iskorištavaju materijalističku psihozu našega vremena. Špekulacije građevinskim zemljištem, špekulacije dobitkom od gradnje i špekulacije dobiti od najma stoje u prvom planu. Istodobno, nerijetko, iznuđuju gradnju infrastrukture i turističkih objekata na trošak zajednice, kako bi mogli nastaviti s poslom. Kad uberu dobit, više ih nije briga za izgrađenu infrastrukturu te prepuštaju zlouporabljen krajolik njegovoj sudbini.
Poznati teoretičar turizma pita: "Kako to da nismo mogli pretpostaviti da se kupovanje zemlje, gradnja hotelskih naselja i vikendica neće moći obuzdati, već da ćemo dobiti novu formu kolonijalizma u prepakiranoj formi turizma?"

Ovaj uvod za odgovor o ulozi obiteljskog turizma u Hrvatskoj je važan, jer upire prstom i u domaćeg čovjeka koji je mirno promatrao kako mu otimaju hotele, bez grižnje savjesti prodavao je baštinu, gradio je na rodnoj kamenoj kući desetke betonskih apartmana, na crno primao goste, nije se protivio kada mu je mjesto gubilo svoj identitet. Znam da će mi ove riječi biti zamjerene, no netko ih mora izgovoriti, i to ne zbog nekoga drugog, nego zbog nas, domaćina samih. Kako odgovoriti kritičarima obiteljskog smještaja, kada pokažu slike Makarske prema Biokovu, Vodica, Rogoznice, Vira… Jesmo li to smjeli sami sebi dopustiti? Uništili smo si supstancu od koje dobro želimo živjeti!
 

U budućnosti će obiteljski smještaj imati važnu ulogu u pozicioniranju Hrvatske kao turistički atraktivne destinacije. Ali on se mora promijeniti.

ZI: Što smatrate ključnim za podizanje kvalitete privatne smještajne ponude?

Đuro Tomljenović: Uz zadani krajolik i mogućnost njegova opterećenja, potrebe i težnje lokalnog stanovništva predstavljaju drugu polaznu točku za "iznutra" vođeno planiranje razvoja u predjelima za odmor. Lokalno stanovništvo mora moći velikim dijelom samo odlučivati o razvojnim ciljevima za kojima teži. Dakle, treba ga aktivno uključiti u oblikovanje tih ciljeva. Još uvijek je karakteristično za mnoga područja da odluke o turističkom razvitku donose strane osobe; lokalno se stanovništvo, ili uopće ne pita, ili ga drugi vješto obrade.

I još nešto, u današnje doba vlada velika ekonomija rasipanja: gradi se sve više objekata sve većih dimenzija kako bi se što bolje iskoristila glavna sezona. Ona je, međutim, prekratka – to vrijeme nije dovoljno da bi se svi obogatili ili dovoljno zaradili za vraćanje kredita. Što je najgore, što gradite više apartmana i soba, veća je ponuda, cijena manja, a kvaliteta okoliša i izgleda vašeg ljetovališta sve nezanimljivija.

ZI: Mislite li da je jedno od rješenja za podizanje kvalitete privatnog smještaja udruživanje iznajmljivača, npr. u difuzne hotele?

Đuro Tomljenović: Da, mislim da su difuzni ili hrvatski, raspršeni, hoteli pravi oblik za organiziranje obiteljskog smještaja. Slični su nekadašnjim turističkim biroima. Ispočetka će postojati otpor, no dugoročno je to izlaz iz ovog zamršenog tržišta krevetima koje danas zbog neorganizirane i umrtvljene ponude iskorištavaju strane agencije i uzimaju velike profite.

ZI: Što biste Vi radije odabrali za svoj godišnji odmor – privatni apartman ili hotelski smještaj? Zašto?

Đuro Tomljenović: Mislim da je danas naš privatni smještaj u velikoj mjeri izjednačen s hotelskim. Po kvaliteti mu je gotovo ravan, a po cijeni još uvijek konkurentan. No, obiteljsko okruženje domaćina daje jednu čar koju hladnoća dugih hotelskih hodnika ne može nikada nadomjestiti. Gdje volim ljetovati? Kod punice na Korčuli. Dakle biram obiteljski smještaj.

ZI: Što mislite u kojem će se smjeru razvijati hrvatski turizam i kakva će biti uloga obiteljskog turizma u svemu tome?

Đuro Tomljenović: Ako želimo u korisnom vremenskom roku dovesti razvoj turizma na traženi uravnoteženi kurs, kao preduvjet trebamo slijediti dva načela:

1. Daljnje širenje turističke ponude treba dopustiti samo tamo gdje postoji pravno obvezujuće prostorno planiranje i gdje se projekti uklapaju u cjeloviti gospodarski razvojni plan, koji uzima u obzir i ostale gospodarske sektore (konceptno razmišljanje umjesto projektnog razmišljanja). U predjelima za odmor, za koje još ne postoje obvezujući prostorni i razvojni planovi, trebalo bi privremeno zabraniti građenje i izgradnju infrastrukture, sve dok se ne stvore odgovarajući koncepti.

2. Bez vidnih i osjetnih tragova kočenja neće ići. Također se, ako ne želimo zapostaviti potrebe društva u cjelini, ne može izbjeći ograničavanje vlasničke slobode. Dakle, oduzimanje slobode radi ostvarivanja slobode istinskog iskustva odmora koje će svima stajati na raspolaganju. Samo javne službe mogu ispuniti ovu funkciju zaštite i reda.

Turistička razvojna politika budućnosti morat će se pridržavati načela "decentralizirane koncentracije", u cilju zaštite okoliša i racionalnog korištenja gospodarskih sredstava. To znači da razvoj turističke infrastrukture treba ograničiti na ona područja i općine koji imaju najbolje preduvjete, dakle, koji su doista sposobni za turistički razvoj. Nisu svi krajolici na osnovi svojih prirodnih preduvjeta, zemljopisnog položaja i drugih potencijala prikladni za turizam. Krajolike u kojima nema stalno nastanjenog stanovništva treba čuvati od izgradnje turističke infrastrukture. Razvitak turističke infrastrukture treba poticati samo kada se stvaranjem novih radnih mjesta i prihoda poboljšava gospodarska osnova lokalnog stanovništva koje na tom području živi već generacijama. 

ZI: Gospodarstvo, čiji temelji počivaju na samo jednoj privrednoj grani (turizmu), definitivno je u opasnosti od kolapsa. Smatrate li da turizam, bez dobrog državnog strateškog plana, može sam po sebi utjecati na razvoj ostalih privrednih grana, primjerice pratećih industrija, proizvodnje i poljoprivrede?

Na žalost, naša ukupna znanja su nedostatna i ne prelaze razinu pojedinačnih, u osnovi paušalnih ocjena o velikim i brojnim učincima koji opravdavaju sve uloženo u turizam, uključujući i sve njegove, izravne i neizravne, štetne prostorne, prometne, gospodarske, okolišne, društvene i druge učinke i posljedice. Zato u nas i dalje vrijedi stajalište - stalno rastući broj turista i noćenja automatski znači veće i važnije gospodarske učinke, i to, naravno, obično samo pozitivne.
 

Unaprjeđenje turizma i turistički rast ne smiju biti sami sebi svrhom.

No, zbog krize, i zbog toga što nemamo više ništa drugo osim turizma, turizam u nas ima gotovo status religije. Slavi se kao sidro spasa državnih financija, kao velika prilika i univerzalni lijek za naše gospodarstvene teškoće. O posebnim opasnostima kojima je neprestano izložen, kao što su velika ovisnost o inozemstvu, stranom kapitalu, sezonalnosti i konjunkturi, gotovo da se i ne govori. A upravo svi stručnjaci tvrde da trebamo pod svaku cijenu spriječiti turističku monokulturu.

Turizam je potreban našem društvu i gospodarstvu; on stvara radna mjesta i donosi dohodak, no istodobno, ako ga bezrezervno prepustimo interesima tržišta i kapitala, može biti i opasnost za našu kulturu i okolinu. Svojom masovnošću postaje sve sezonalniji, što znači i intenzivniji potrošač prostora i izazivač socijalnih konflikata.

Treba znati da njegov daljnji rast i gradnja koja se traži, zahtijevaju mehanički priljev stanovništva u naše destinacije. Gradnja novih hotela i turističkih resorta, koju Vlada naziva strateškom, zahtijeva djelatnike koji već sada nema dovoljno. Znamo da turizam nudi većinom sezonsko zaposlenje i ispodprosječnu zaradu. Koga onda zaposliti? Što kad ispraznimo Slavoniju?

ZI: U Strategiji razvoja hrvatskog turizma do 2020. Godine, veliki udio privatnog smještaja u ukupnoj smještajnoj ponudi Hrvatske se navodi kao prijetnja razvoju domaćeg turizma. Strategija, koja zagovara investiranje u hotele i slične sadržaje, očito pogoduje stranim investitorima. Je li to "hajka" na privatne iznajmljivače?

Đuro Tomljenović: Odgovorit ću posredno. Naša turistička mjesta postaju sve veća i zahtijevaju stalna ulaganja u infrastrukturalne objekte čiji troškovi često prelaze sredstva koja lokalne zajednice imaju na raspolaganju. U mnogim turističkim krajevima dolazi do zaduživanja i osiromašivanja lokalnih upravnih jedinica – u potpunoj suprotnosti s privatnim sektorom koji cvjeta i bogati se. U prvom planu stoje devizno-politički, građevinski i drugi ciljevi. Prirodno stanje i lokalne zajednice, od kojih se traži "samo" neograničeno raspolaganje tlom i rezerva radne snage, doslovno predstavljaju "tehničke" čimbenike turističke ponude. Zbog tih pretežno stranih utjecaja dolazi do mnogih socijalnih problema, koji mogu dovesti do nepovjerenja pa i neprijateljstva prema novim turističkim "tekovinama" i njihovim promotorima i investitorima.

Domaćem stanovništvu prijeti sudbina da postanu portiri u luksuznim hotelima ili čistačice u razmetljivim vikendicama. Neoprezan razvitak turizma može dovesti i do uništenja naslijeđenih društvenih struktura domaćeg stanovništva te do potiskivanja domaćih običaja i kulturnih dobara s neposrednim posljedicama i za odmorišne destinacije.

Zbog novog životnog stila kojeg donose turisti, opada povezanost s iskonskim kultiviranim krajolikom i rodnom grudom. Seljak se, kao seljak na građevinskom zemljištu, uključuje u turističko poslovanje. Gubi se poljoprivreda kao privredna grana, a samim tim i najbolji oblik njege kultiviranog krajolika. Zbog svega toga se posvuda kod nas mogu primijetiti začeci krivog razvoja koje bi trebalo ozbiljno shvatiti. Neki predjeli za odmor već su danas akutno ugroženi, pogotovo veliki dijelovi našeg uzmorja.
 

Posebno su teški sukobi između dugoročnih općih interesa društva i kratkoročno nadahnutih privatnih interesa. Nitko ne postavlja više ciljeve. Zbroj egoističnih interesa pojedinaca ni u kom slučaju ne rezultira općim interesom.

Osim toga, presudno je što do sada u Hrvatskoj nitko nije trebao podmiriti tzv. društvene troškove, kao što su primjerice štete nanijete krajoliku, onečišćenje voda, zagađenje zraka, emitiranje buke, nastajanje aglomerata i drugo.

Sve navedeno vodi do podcjenjivanja vrijednosti prirode koje je za turizam kobno te pogoduje nastanku novih društvenih troškova. Osim toga, na ovaj način se potiče korist pojedinca u odnosu na opću korist i pospješuje se ireverzibilan proces uništavanja krajolika. Nitko nije protiv investitora, ali moramo raspravljati o tome kakve su investicije, gdje su, kojeg obima i kakva je korist lokalne zajednice od njih, ne samo za investitora i, trenutno, za državu. Kod nas je sve naopačke – jeftino se prodaje skupa zemlja.
 

Jasno da u budućem razvoju turizma presudnu riječ treba imati lokalno stanovništvo. Turizma onoliko koliko to želi lokalno stanovništvo!

Ali je li lokalno stanovništvo dovoljno odgovorno, svjesno da raspolaže sa svojom budućnošću i budućnošću svoje djece? Brza zarada, lakomost, zavist, tko će više, uvuklo se u naš narod koji grozničavo pokušava što više zagrabiti od turista kojih je sve više. Dokad tako? Nekad su Dalmatinci bili najbolji i najcjenjeniji doktori i profesori u Zagrebu. Danas turizam njihovoj djeci daje nove mogućnosti, laku zaradu, a ne najbolje školovanje. Je li to pravi put?

Što kad država po uzoru na druge razvijene zemlje ukine paušal i uvede obvezatan PDV? Što kad sagradimo toliko apartmana da nam više nitko zbog preizgrađenosti ne bude želio doći?

ZI: Kad već spominjete PDV, osvrnimo se za kraj na namjeru Vlade da povisi stopu poreza u ugostiteljstvu. Prema Vašem iskustvu, kako bi se takvo povećanje moglo odraziti na turističko poslovanje i konkurentnost domaćih poduzetnika?

Ovo povećanje PDV nije dobro. Prije svega, to znači da se nastavlja stara politika. Dr. Vizek s Ekonomskog instituta je dobro primijetila: “Kod nas i dalje vlada nezainteresiranost za osmišljavanje načina za stvaranje novih ekonomskih vrijednosti. Umjesto toga, kao da se od socijalizma i nismo udaljili već spomenutih četvrt stoljeća, i dalje dominira fokusiranost na preraspodjelu postojećih vrijednosti.“

Dakle, država i dalje ide na sigurno. Uzima porezima ne potičući razvoj gospodarstva.
 

Porez se mora plaćati, i za očekivati je da će uskoro država, uostalom kao i druge neke zemlje, podići i paušal na iznajmljivanje ili pak na neki drugi način uzeti dio i od tog kolača.

No, prije toga treba stvoriti novo gospodarsko okruženje gdje će npr. iznajmljivanje, biti samo dopunska djelatnost, a ne kao sada, djelatnost koja održava i ostavlja domaće ljude na svojim ognjištima.

Država bi se morala zapitati, zašto je 90 % namještaja u našim turističkim i obiteljskim objektima iz uvoza? Zašto je više od 60 % hrane u turizmu iz uvoza? Zašto, ako smo turistička zemlja, dajemo svoje zračne luke u koncesiju? Zašto naša zrakoplovna kompanija ne vozi chartere (više od 60 % turista u Tursku dolazi turskim avionima)? Kako ikome može pasti na pamet da dade u koncesiju luku Gruž; pa zar je na nama da se hvalimo brojem putnika i posjetitelja Dubrovniku, a drugi da uzima takse na ulazu u tu luku? Zašto se drugima isplati ulagati u marine, a naš ACI, nekada najveći i najbolje organiziran lanac marina na Sredozemlju stagnira, i kao da ga netko sprema na prodaju?

Dakle, porez se mora plaćati, no, moramo konačno dobiti i državu koja će znati odgovorno i za dobrobit svih, upravljati našim prirodnim i u društvu stvorenim vrijednostima te otvarati nove razvojne puteve i mogućnosti za opstanak ovoga naroda na ovim prelijepim prostorima. Smijemo li dopustiti da nas, tvrde demografi, 2050. bude samo 3 milijuna? Dakle, visina PDV je minorno pitanje, ako se zna kako stvoriti od Hrvatske uređenu, nekorumpiranu, građansku, bogatu, europsku državu, sretnih građana.