Dajemo li i komadić sebe kad dozvoljavamo da nam jeftini turizam ulazi na sva vrata? Koliko fanova Game of Thrones, koji pohode Dubrovnik, zna da je King's Landing bio zbilja moćan i uzoran grad čijoj bi se organizaciji, diplomaciji i ponosu trebali klanjati prvo svi od našeg vrha vlasti pa do stranaca?
Sad već poodavne 1995. godine se prvi put pojavio koncept low cost zračnih prijevoznika, tamo na naprednim otocima Velike Britanije i Irske. Točno nekako otada, a pogotovo otkad nas je tehnologija približila svakome i svuda, kreće i jači svjetski turizam. Brojke samo rastu. Rastu i danas, da bi nas dovele do nekih začuđujućih pojava. Dužni smo, kao pružatelji usluge u turizmu, zadovoljiti klijenta. A on je sve različitijih profila, sve brojniji i donosi nam svoje navike i očekivanja.
Koliko je čovjek, kao putnik, uopće sposoban osvijestiti kuda putuje i što ga tamo očekuje, sve i da se pokušava na to voljno usmjeriti? Ima li uopće vremena za pripremu? Koliko nas je instagramizacija destinacija koštala "jeftinog" dojma?
Nedavno istraživanje je pokazalo da preko 50% odluka o izboru destinacije putovanja uvjetuje "instagrambilnost" destinacije. Tu se negdje izgubio zbiljski dojam. Nekoliko scrollova niz društvene mreže, nekoliko asocijacija i slučajnih kadrova nam prenosi dojmove sa Zakynthosa, iz Alhambre, Pariza... Odabiremo destinaciju prema akcijskim cijenama i putujemo. Ne samo mi - svi.
Naletjela sam nedavno na zanimljivu vijest - u New Yorku se restorani počinju udruživati u grupe slow casual - restorana, koji ne serviraju jela da bi bila što privlačnija za slikanje, nego se bave "samo" što boljim sastojcima i pripremom. Naime, uočen je trend nevjerojatnih kombinacija od dodavanja suvišnih boja, umjetničkih instalacija i sličnih poteza da bi se jela bila što fotogeničnija za objavu na društvenim mrežama. Došlo je navodno do te mjere da je kvaliteta počela padati, tj. ruši se rejting istinski dobre hrane. Ovaj trend općenito doprinosi današnjem vidu marketinga i nije ništa novo.
Odlično je imati aktivne fanove i što uspješnije profile na društvenim mrežama, ali zar ne bi trebalo ostati važno i to da jelo bude dobro i da mu je kvaliteta ipak glavna svrha?
Zašto uopće ulazim u ovu polemiku? Naime, prošli tjedan sam nazočila intimnom vjenčanju u krugu obitelji. Obred se održavao u Dubrovačkoj katedrali. Zadesili su nas pljuskovi i prijeteći potop na dolasku u crkvu, a pogotovo na izlasku. Osim kruga obitelji i prijatelja, većina mjesta u katedrali nas je pri ulasku dočekala zauzeta. Mirno posjednuti ljudi, različitih rasa, poglavito Azijata je promatralo pripremu za obred, vjerojatno se sklonivši od kiše ili možda čekajući redovnu misu.
Izmijenili su se emotivni trenuci pjesme, molitve, govora, i zavjeta mladenaca. Pri kraju je došao red i na pričest, prilikom koje je, osim mladenaca, pričesti pristupilo i nekoliko uzvanika. Međutim, nakon nekoliko osoba, odjednom se red za pričest formirao uzduž cijele katedrale. Čak se i na svećeniku vidjelo izvjesno iznenađenje. Nešto Iraca i većina Azijata je mirno čekalo svoj red na hostiju da bi predzadnji, prije nego što će se pričestiti, nešto pitao svećenika na što je on konačno odgovorio: "Are you Catholic?". Na odgovor je odmahnuo glavom i preskočio ga, te pitao i zadnjega, koji je također ostao bez hostije.
Isprva sam bila ganuta time kako su se putnici iz dalekih zemalja lako udomaćili s nama u našoj crkvi, kako su se prepoznali kao dobrodošli i kao kršćani. Međutim kako je kraj pričesti pokazao da su se mnogi našli u redu tek tako, da probaju što se to tamo pri oltaru dijeli, preplavili su me neki osjećaji samozaštite, naše kulture i, uostalom, našeg privatnog trenutka. Zar je turistima ovo zaista bio samo još jedan show u nizu? Jesmo li svi isti kad se nađemo van svojih okvira? Nekako sumnjam da bih na njihovim svetim mjestima svojevoljno i bez ikakvog znanja pristupila nekom vjerskom obredu.
Kao rezultat masovnosti, i kinđurenja za naj fotku dana, mjeseca i festivala, puno se danas progovara o pojmu "cultural appropriation", kao još jednom ogledalu kroz koje bismo mogli sagledati naš doživljaj s vjenčanja. "Cultural appropriation" ili na hrvatskom "kulturno prisvajanje" je pojam koji označava pojavu kada jača, dominantna skupina stanovništva, prisvaja i koristi tradicijske elemente manjinske kulture van njenog izvornog konteksta.
Tako se primjerice kalifornijski glazbeni festival Coachella već neko vrijeme označava kao nevjerojatno uvredljiva moda mladih mahom bijele rase koja se kiti orlovim perjanicama i sličnim ukrasima koji obezvređuju kulturu izvornog stanovništva i svode je na potrošni kič.
Dajemo li i komadić sebe kad dozvoljavamo da nam jeftini turizam ulazi na sva vrata?
Koliko fanova Game of Thrones, koji pohode danas Dubrovnik radi obilaska poznatih filmskih lokacija, zna da je King's Landing bio zbilja moćan i uzoran grad čijoj bi se organizaciji, diplomaciji i ponosu trebali klanjati prvo svi od našeg vrha vlasti pa do stranaca?
Nema jasnih zaključaka, nema ni brzih rješenja, ali ne bi bilo suvišno osvijestiti nas, koji držimo ključeve svojih smještaja, da smo dio šire priče pa da, barem za sebe i za svoje goste, postavimo stvari na pravo mjesto, bez obzira tko je tu onaj koji putuje, a tko onaj kod koga se dolazi.
Natalia Krešić Lončar je autorica bloga Odmor na zadatku koji se bavi temama turizma, marketinga i održivog razvoja. Savjetnica za brending i promociju manjih subjekata u turizmu, te voditeljica obiteljskog smještaja i na moru i na kontinentu.
Prijavi se
Prijavi se
Prijavi se
Apartmanija.hr prijava
