[Domaćin na hrvatski način] Koja je uloga individualca u sistemu koji nas je doveo do potrebe za čuvanjem prostora i stanja klimatske krize? Možemo li nešto učiniti odmah? Odgovor sam potražila osobno, provjerite jesam li ga našla...
Prošli tjedan u Hrvatskoj je donesena Deklaracija o hrvatskom prostoru, prva takve vrste u nas. Rezultat je to višegodišnjeg planiranja članova Akademije arhitektonske umjetnosti i znanosti. Autori deklaracije smatraju da je situacija o stanju hrvatskog prostora došla do točke na kojoj bi se moralo konačno odlučno reagirati. Od samog trenutnog stanja je samo gori trend daljnjeg napretka nesmiljenog uništavanja i krivog korištenja prostora u našoj državi. Arhitekti autori uspoređuju ovaj dokument s Deklaracijom o hrvatskom jeziku, a "jezik i prostor su glavne karike hrvatskog identiteta". Posebno zabrinjava činjenica da prostor i urbanizam kao takav se nikada niti ne izgovara u našem Saboru, nebitno od kojih strana. Stoga je Deklaracija našla svoje mjesto u medijima.
Autori su u pravu - sama riječ "deklaracija" nas nekako prisiljava da temu shvatimo ozbiljno. Meni je ona samo dokaz onoga čemu ionako svjedočim u raznim oblicima diljem naše države. Često se tješim da je to moje nestručno oko, govorim si da ne poznajem pozadinu konkretnog slučaja, možda ima repova investicija koje su pozitivne, a nepoznate. Jasno mi je da je to u biti mentalna blokada kada ne želimo vidjeti istinu.
Upitan kapital iz kojekakvih razloga pronalazi upravo naš prostor u svojoj gladi za realizacijom još većeg kapitala. To je kapital upitne svrhe, upitne namjere, samo one kratkotrajne, do trenutka prodaje, do trenutka kada individualac ostavlja duboki trag, a zatim odlazi. Nažalost, njegovi tragovi ostaju. Betonske građevine, uništene tratine, nepristupačne plaže, objekti upitne kvalitete i neizvjesnog dugoročnog održavanja, često malo ili potpuno neprilagođenih žestokim klimatskim promjenama koje nas već opsjedaju i pritišću na svjesnu promjenu.... sve to ostaje našoj djeci, i tvorit će razglednicu njihove budućnosti. Uslijed takve jedne masovne izgradnje nadomak naše kuće u Zagrebu, moja kćer je kratko izjavila: Ovo više nikada neće biti isto
Ove činjenice nas mogu učiniti očajnima i ostaviti s osjećajem plutanja u nemoći. To se događa ako smo laici, i marginalne osobe neupletene u konkretne slučajeve na koje aludiram, a sigurno svakome od vas odmah rezoniraju vrlo jasnom asocijacijom nekog slučaja nedaleko od vašeg susjedstva.
Već sam uznapredovala s tekstom, a nisam ni došla do svoje glavne teme. Negdje bi se to možda nazvalo lošim planiranjem, ali ovdje, nadam se, može proći pod kreativnost i izgradnju dramatike.
Nedavno sam naišla na neke pojmove koji pokušavaju sumirati naše osjećaje koji se pojavljuju uslijed nepobitnih dokaza da je pred nama izazovno razdoblje po pitanju klimatskih promjena i svega što one dotiču. A dotiču sve i svakoga. Traži se stav, akcija, ali i razumijevanje. Traže se rješenja u znanosti, tehnologiji, zakonodavstvu, ali i u psihologiji. Upravo stoga fraze "active hope" (hrv. aktivna nada) i "comfort intention" (hrv. utješna namjera) su neki od načina razumijevanja koji je optimalan stav spram situacije koju je često lakše privremeno odgurnuti od sebe jer je preteška za pojmiti, ali svjesni smo da od toga nema nikakve koristi.
Potrebna je adekvatna akcija, na nivou na kojem možemo kao individualci djelovati. Da ne bi bilo sve na riječima, evo nekoliko primjera: kako odgajamo svoju djecu, koje prakse im pokazujemo svojim primjerom, kako ih osnažujemo? Kakvi smo domaćini našim brojnim gostima koji nam rado dolaze? Kako s njima komuniciramo, prenosimo li poruke očuvanja svog mjesta, štednje resursa, promocije lokalnih malih proizvođača, držimo li se svojih tradicija? Ovo se odnosi naravno na one kojima su gosti gosti, a ne kratkoročni najmoprimci bez lica. O čemu razgovaramo sa svojim susjedima, uključujemo li se u zajednicu... i tako dalje dugim nizom
Tkivo društva smo mi sami, svatko od nas ponaosob. Možemo dati primjer i nije da smo bez glasa, i bez traga. Imamo moć donijeti promjenu, a ona je najjača ako je potkovana znanjem.
Ne moramo biti posebno pripremljeni ni obrazovani da bismo razumjeli na kojim procesima počivaju klimatske promjene i gdje se mi osobno nalazimo u tim procesima. Da bismo donijeli i živjeli promjenu, moramo je razumjeti. Iz razumijevanja ćemo razviti motivaciju, i iako nas naš sistem života prisiljava da konstantno živimo u suprotnosti s načelima održivosti, utješno je bar znati otkuda početi. Od sebe.
Upravo ova logika je motivirala Francuza Cédrica Ringenbacha 2018. za pokretanje nevladine udruge The Climate Fresk (La fresque du climat) koja ima za cilj kroz niz edukativnih radionica o klimatskim promjenama rapidno povećati broj osoba koje shvaćaju procese koji nam se događaju, te potaknuti sudjelovanje. Udruga je od 2018. do danas educirala na ovaj način preko 800.000 osoba, a cilj za ovu godinu je dosegnuti milijun.
Edukacije su zamišljene kao trosatni program u grupama za mali broj osoba, vođen facilitatorom i jednom osobom stručnom iz određenog područja znanosti. Sudionici zajedničkim naporima slažu mozaik karata koje objašnjavaju uzročno-posljedičnu vezu kompleksnih procesa koji dovode do promjena s kojima se suočavamo. Bitno je napomenuti da je program kredibilan, te su svi podaci korišteni u edukaciji znanstveno utemeljeni. Edukacije se provode na više od 40 jezika, online i uživo, a može im se pridružiti uz simboličnu naknadu od 10 eura (link na prijavu: The Climate Fresk edukacije).
Osim sudjelovanja, cilj ovog programa je oformiti i što je veći broj facilitatora koji mogu zatim održavati iste radionice svojim grupama. Sve je zamišljeno kao šireći organizam znanja koji potiče razmjenu, suradnju i na koncu motivaciju za akciju. Upravo ovo i odlučujem podijeliti u obliku poziva jer sam svoju edukaciju prošla prije nekoliko dana. Stoga, puna preporuka za sve zainteresirane, za aplikaciju u škole, u zajednice, tvrtke i udruge.
Da bismo došli do točke da se aktiviramo, da nešto poduzmemo, da bismo se prilagodili promjenama za koje ne znamo točno kako će izgledati, moramo izgraditi svoj optimizam i svoju otpornost. Kako to postići?
Slogan za ovogodišnji Svjetski dan voda glasi Ubrzaj promjene - Budi promjena koju želiš vidjeti u svijetu. Smatram ga izvrsnim, vrlo je jasan i bez okolišanja. Predosjećam misli čitatelja koje možda prate moj tekst i opovrgavaju smisao ovog stajališta. Možemo ovaj stav nazivati naivnošću, neznanjem, iluzijom, ispraznim aktivizmom ili fantaziranjem. Svakako, radije biram aktivno fantaziranje, nego pasivno znanje. A kombinacija aktivnog znanja je ona dobitna koju tražimo.
Otvaranje vlastitih prostora znatiželje nas održava u adrenalinu života. Usmjerimo ovu silnu energiju koja postoji, i realizira se u mnogim nevjerojatnim akcijama koje smo sposobni kao društvo poduzeti kada se to od nas traži. Nemojmo se zavaravati da će naš prostor vječno trpiti, i da će nas ovakav turizam kakav nam se na puno frontova događa vječno hraniti
Svijet orijentiran na konstantni rast ne može to činiti mimo granica resursa. Razjasnimo sami sebi gdje se ta točka prekomjernog rasta nalazi i usmjerimo svoje odluke u pravom smjeru. Naši odabiri čine našu zajedničku stvarnost, a time i odgovornost. Stanovanje, investicije, komunikacija, obrazovanje, kretanje, konzumacija, navike... mnogo toga su samo nepreispitane navike. Zaslužuju da ih preispitamo i da nađemo našu nišu promjene kroz koju možemo djelovati. Svatko od nas ima svoju nišu, možda je ovaj tekst moja. Nadam se da se razumijemo.
Izvori:
https://www.jutarnji.hr/kultura/art/dramatican-apel-nitko-ne-kontrolira-prostor-pogledajte-samo-sto-se-dogada-s-kornatima-hrvatska-je-sve-ruznija-15319812
https://climatefresk.org
https://www.instagram.com/climatefresk/
Natalia Krešić je autorica bloga Odmor na zadatku koji se bavi temama turizma, marketinga i održivog razvoja. Savjetnica za brending i promociju manjih subjekata u turizmu, te voditeljica obiteljskog smještaja u Zagrebu.
Prijavi se
Prijavi se
Prijavi se
Apartmanija.hr prijava
