Mora li privatni iznajmljivač imati prebivalište na adresi svog smještajnog objekta da bi bio dobar domaćin

Dugi niz godina se privatni smještaj u Hrvatskoj tretira kao rak rana domaćeg turizma. Strategije održivog razvoja mahom su fokusirane na smanjenje kapaciteta privatnog smještaja, uz povećanje udjela hotelskih postelja. Nekako u tom smjeru ide i nova Strategija održivog razvoja turizma do 2030.

S druge strane, smještajna ponuda Hrvatske visoko kotira na listama najboljih po ocjenama gostiju diljem svijeta. Već dugi niz godinama osvajamo nagrade Booking.com-a i uz bok smo popularnim europskim destinacijama, Italiji, Španjolskoj i Francuskoj, a ispred konkurenata s ove strane Mediterana, Grčke ili Turske.

Otkud onda taj negativan stav struke spram privatnog smještaja na našim prostorima?
 

Domaćinstvo naspram rentijerstva

I sama ministrica turizma Nikolina Brnjac je nedavno izjavila da je "smještaj kod domaćina dio našeg nasljeđa, a ljubaznost i gostoljubivost neke od najvećih prednosti našeg turizma", navodeći pri tome i da je "jako važno razlikovati pružanje usluge smještaja kod domaćina od apartmanizacije”.
 

Rentijerstvo ili apartmanizacija narušava ugled privatnog smještaja, a ministrica se nada bi taj problem mogla riješiti nova Strategija održivog turizma

Rentijeri posjeduju nekretnine koje im služe isključivo za najam, iznajmljuju te nekretnine pod jednakim uvjetima kao i domaćini obiteljskog smještaja uz niska porezna davanja. Veći dio godine ti objekti su prazni, u drugom dijelu opterećuju infrastrukturu turističkog mjesta. Utječu na rast cijena stambenih kvadrata i potiču sezonalnost, ne samo turizma, već i života. Lokalna zajednica postaje sve tješnja i nezadovoljnija kvalitetom životnih uvjeta.

Često se rentijerstvo poistovjećuje sa smještajnim objektom u kojem domaćin ne živi. Činjenica je da su objekti rentijera bez duše i domaćinske topline - nemaju one dvije osobine koje krase naše najbolje domaćine, donose nam nagrade i brojne zadovoljne goste.

Primjerice, prema podacima Jutarnjeg lista iz 2019., čak 64% privatnih ležajeva u Šibeniku je bilo u vlasništvu osoba koje ne žive u tom gradu, u Dubrovniku je ta brojka iznosila 36,2%, u Zadru 34%, a 30% kreveta u Splitu iznajmljuju domaćini čija prebivališta su drugdje.

No, je li baš tako jednostavno razdvojiti domaćine koji skrbe o svojim gostima od rentijera koji ganjaju zaradu uz što manje rada i poreznih opterećenja?
 

Mora li domaćin boraviti u smještaju da bi bio izvrstan?

Domaći turistički stručnjaci se ovim problemom bave dugi niz godina. Prebivalište domaćina na adresi drugačijoj od adrese smještaja za turistički najam, može biti indikator nepoželjne prakse. Ali, nema pravila.

Dobre domaćine ne određuje adresa. Oni se ističu svojim poduzetništvom, radom i predanosti svom poslu, i to ih razlikuje od rentijera. Jer biti poduzetnik u turizmu, možda je jedan od najkompleksnijih poziva. Rad s ljudima koji često stižu s koferima nepovjerenja s drugih strana svijeta, stalno osluškivanje njihovih potreba i želja, prilagođavanje nestalnostima osjetljivog turističkog tržišta. Konstantna ulaganja u održavanje i rast kvalitete smještaja i dodatne ponude, učinkovita promocija i isticanje među 611.525 ležajeva u domaćinstvima - za to je potrebna stalna prisutnost domaćina, nevažna je njezina ili njegova adresa.
 

Stalna prisutnost domaćina u smještaju je nevidljiva, ali se itekako vidi kroz odgovornost prema poslovanju i sigurnost koju domaćin pruža svojim gostima, kroz nenametljivo gostoprimstvo i kvalitetu koju gost nagrađuje visokim ocjenama

I zato se pitamo, koliko je važna adresa prebivališta domaćina i moramo li biti prijavljeni na adresi smještajnog objekta da bi se razlikovali od rentijera? Po kojim kriterijima razlučiti domaćine dobre prakse od onih koji samo izvlače dobit od zidova i ne doprinose održivom razvoju turizma i mjesta?