Kako književni turizam može unaprijediti destinaciju i nas

Sredinom studenoga je u Zagrebu održan četvrti po redu Svjetski festival hrvatske književnosti koji okuplja autore koji pišu na hrvatskom, a žive svuda u svijetu. Višednevni festival je dobio relativno osrednju popraćenost u medijima, no to nije ovdje tema. Neke od tema festivala su se odnosile na opstojanje hrvatskog jezika, raširenost naše književnosti, odnos domovine s književnicima van Hrvatske i tako dalje.

Paralelno s ovim festivalom je na svijetu objavljeno rođenje osam milijarditog stanovnika. Naše "kućno" stanovništvo pak je u stalnom padu, trendovi koji su već odavno iscrtani idu svojim tokom.

Kako postići da u svijetu koji tako očigledno buja i mi dalje ostanemo prepoznatljivi?
Kako zbilja stojimo s našom književnosti, djelima, autorima i kvalitetom jezika danas?
Može li se turizam pozitivno i transformativno obogatiti sadržajima s književnom osnovom?

Neki od odgovora na ova pitanja su u promociji našeg jezika, naše povijesti književnosti i naših autora, ali na dinamičan način koji odgovara dobu u kojem živimo.

Destinacija je prizma identiteta

Koliko god hvalili Jadransko more, i nabrajali naše uvale, otoke i otočiće, ipak sami pejzažni opustjeli prostori ne znače mnogo ako nema lokalnog stanovništva koji čine život nekog mjesta. Iznimno me je obradovala vijest da je Makarska odlučno krenula kontra masa i izborila se nedavno za status Cittaslow grada. Bitno je da domaći ljudi ostaju, da imaju što kvalitetniji život i da, osim ostalom baštinom, tradicijom i običajima, čuvaju i svoj jezik. Na stranu narječja i lokalizama, krovno treba misliti na cjelokupni hrvatski jezik. U njemu je naš čovjek, naša kultura i naš identitet. Zapuštanjem jezika, krucijalnog dijela svakog identiteta, pomalo blijedi, gubi na kontrastu i na prepoznatljivosti i samo mjesto kao destinacija.
 

Smisleni turizam kao takav se širi, sve je glasniji i jači. Koliko god povremeno bili iznevjereni pojedinim situacijama poput neodrživih projekata i praksi, bar se razvija kritika i novi standard. Što su nekoć bili apartmani i ležajevi, sada se polako broje ljudi, kao iskustveni potencijal

Don Quijote na Hvaru

Zanimljivo je vidjeti koliko se može izvorno djelo (po novome "story") dobro uklopiti u sadržajno i kvalitetno popunjavanje vremena prilikom posjeta nekom mjestu.

Kod nas ima vrlo dobrih primjera. Tako se na Hvaru organiziraju "storytelling" kulturno-interpretacijske šetnje s Petrom Hektorovićem, a Ogulin je možda naš najsvjetliji primjer s rutom bajki i rodnom kućom Ivane Brlić Mažuranić. Ima toga još: vrhunski Istrainspirit koji je utabao put hrvatskog storytellinga i oživljenih performansi na lukrativan i uspješan način, a šetnje Tajnama Griča su još jedna magično privlačna utjelovljena baština.

Svakako, i dalje nam ostaje znatnog prostora za jačanje upravo ovog segmenta.

Godinama se čeka obnova i otvaranje muzeja Marije Jurić Zagorke na Gornjem Gradu u Zagrebu. Rastrgana fasada na istaknutom uglu odmah do Hrvatskog sabora je zbilja trn u oku. Zaboravljene rute Ivana Gorana Kovačića, koje tek tu i tamo neki nadobudni profesor pokušava izvući iz zaborava. Mnoštvo diplomskih radova je dostupno na internetu naših studenata turizma... ideje su zbilja tu i ne iziskuju puno istraživanja. Međutim, put od ideje do realizacije, od potencijala do investicije, neizvjestan je i upitan.
 

Kolektivno prepoznavanje vrijednosti bi moglo pogurati ovakvu vrstu kvalitativnog sadržaja koji bi kišne dane našim posjetiteljima učinio zanimljivijima, a nama obogatilo praksu održivog poslovanja

Primjera radi, ruta Don Quijotea u Castilli La Manchi je nezaobilazan turistički proizvod te španjolske regije. Održava se već godinama, i svake godine ima svoje etablirano mjesto na turističkim sajmovima kao top proizvod.

Međutim, ruta ne prolazi samo mjestima koja imaju veze s literarnim djelom, nego u tim mjestima je omogućeno posjećivanje tematski vezanih sadržaja. Priprema je mnogo složenija od pukog proputovanja. Tu i leži vrijednost valoriziranja nekog prostora kroz njegovu književnu povijest: dubina i smisao, nešto novo što realno ne možete ovjekovječiti samo trenutnom fotografijom, a zahtijeva nešto učenja i koncentracije. Postoji opasnost i da se mentalno otputuje u davna vremena! E, to je tek nešto čemu se teško može formirati cijena, ali se zato teško zaboravlja.

Istražujući ovu temu sam se tim više iznenadila pronašavši informaciju da na Hvaru postoji restoran istog imena, koji poslužuje hrvatsku kuhinju, bez vidljive reference zašto nosi ime ovog španjolskog (anti)junaka. Usudila bih se reći, nedostatak autentičnosti, ili komplicirano aludiranje na simboliku tog djela svjetske književnosti (čemu, kad toliko toga našeg autentičnog nije uopće iskorišteno?).

Kako onda pronaći autentični okidač za prepoznatljivost?

Neki od načina kako uobličiti ovaj potencijal jesu pitanja poput:
- koji autori su ovdje živjeli, što su pisali;
- u kojim djelima se spominje konkretno mjesto;
- najsretniji su lokaliteti o kojima su spjevane pjesme i napisani romani, a tek oni gdje su se zbili povijesni događaji, još k tome su i zabilježeni;
- ako se radi o širem području, to može biti materijal za kreiranje kompletne ture, s poveznicom na određeno djelo, autora, ili serijal;
- maksimalan je učinak identifikacija mjesta s proslavljenim autorom.
 

Story vs. priča

Živimo u svijetu gdje se riječ "story" asocira s Facebookom i Instagramom. Digitalni story ne može biti više suprotstavljen pravoj priči: nastaje u sekundi, nestaje za 24 sata, a kontekst hvatate iz bljeskova content kreativnosti autora.

Jednostavan primjer iz prakse

Korak dalje, ako govorimo marketinški, prava podloga za razviti strategiju, prepoznatljivost je upravo priča (opet "story"). Tako je općenito, a u turističkom smislu još izražajnije. S obzirom na to da živimo u vremenu visoke stope vidljivosti, i nekada se čini da svuda niče nešto novo, hotel, atrakcija, smještaj, restoran.... svi su u potrazi za svojom pričom. Tako se zagrebe dublje u povijest mjesta, pa obitelji koja posao pokreće, priču o običajima... Kada nema izvornih priča, onda se poseže za pričama koje pogoduju kulturi opuštanja, prirodi, nekom jedinstvenom pogledu i tako dalje.... Međutim, u inflaciji ponude, ne može svaki novi projekt imati kvalitetnu priču, a mnogi je za svoj projekt ili posao niti ne traže.
 

Priče se vrlo često i izmišljaju, tako da u poplavi informacija ni ne znamo često što slušamo i gledamo, jer ruku pod ruku s time ide činjenica da opće pomanjkanje vremena i žurba potpuno sabotiraju našu koncentraciju te nismo ni svjesni što nam se i zašto više prodaje

Paralelno s time, ako se vratimo na pitanja kako književnost i jezik idu skupa s turizmom, mnoštvo priča, referenci, spominjanja, mjesta radnje i ostalih činjenica se veže za jako puno lokacija. Dok se neke priče izmišljaju, možda kraj njih šutke (po)stoje već davno ispričane, autentične priče. Ali one koje prenose energiju nekog drugog vremena, razmišljanja ljudi koji su neko mjesto vidjeli drugim očima, i koje su u to vrijeme odlučili smjestiti u svoja djela. Koje bogatstvo i inspiracija se može crpiti iz takve građe! A da ne govorimo o tome da prave priče ne bismo trebali pričati samo da prodamo "story" nego da se pričom zapečatimo u memoriji naših gostiju, da proširimo znanje o našoj kulturi i identitetu mjesta koje posjećuju.
 

Priče su bogatstvo, i to je vrsta zlata koje treba iskapati do iznemoglosti