DOMAĆIN NA HRVATSKI NAČIN: Ranijih desetljeća pitanje iz naslova bi bilo nezamislivo i suvišno postaviti. Znalo se u svakom mjestu gdje teče najbliža voda jer su se s vodom i oko vode ljudi družili i provodili vrijeme, ne samo iz puke potrebe, nego i iz posebne vezanosti za njen tekući šum i osvježenje
Danas se vodom napajamo u udobnosti svog doma, jer je voda došla svakome od nas na sami prag. Istodobno, s vodom smo nekako i zahladili odnos; kao i mnoge druge činitelje komfora, uzimamo je zdravo za gotovo. Lako se zaboravi da vode prije nije bilo u domovima, i da su se naši preci itekako morali boriti da voda prvo dođe u mjesto, pa onda da dalje poteče kroz vodovodnu mrežu. Od neprocjenjive važnosti je bio i pristup lokalnoj rijeci za pranje, a stoci za napajanje.
Grad Šibenik je slavodobitno dobio svoju tekuću vodu na dan 12. svibnja 1879. godine. Otok Zlarin je istu sreću okusio tek 1978. godine kada su ovu akciju potpomogli sami otočani. Ti datumi su dio povijesti svakog mjesta, kao točka preokreta načina života i slavodobitni osjećaj napretka.
S obzirom na to kako nam (u našem kutku svijeta) voda svaki dan očekivano teče iz slavina u našim domovima, neobično je kako smo relativno brzo izobičajili korištenje javnih česmi. Točnije, mnoge od njih su tijekom vremena premještane, zazidavane, i različitim prenamjenama često zatvarane. Dok su suptilno nestajale iz prostora, mi smo sve više postali ovisni o tome da uvijek sa sobom nosimo vodu u boci, što je posebno postalo izraženo s pojavom sve toplijih ljeta.
Zarobljena voda u boci je stigla tako na police trgovina i time osigurala mjesto na koje pribjegava većina žednih. Nekoliko sekundi žeđi se gasi za trenutačno naizgled sitne novce, ali s mnogo trajnijom i masovnijom pojavom koje se za naša vijeka ne možemo riješiti: otpadom. U svijetu se svake minute kupi milijun plastičnih boca vode. Dok čitate ovaj tekst, kupljena su tri milijuna boca. A sve prethodne ostaju tu s nama skoro zauvijek. Čak 80% tih boca se ne reciklira, a i ona količina koja se reciklira taj proces ne može ponavljati unedogled jer plastična boca može poživjeti tek 5 do 6 života, tako da neminovno na kraju priče postaje otpad.
Za proizvodnju jedne plastične boce se potroše čak tri litre vode! Oko nas cirkulira trgovina ambalažom, a ne vodom, jer to je proizvod koji u biti kupujemo
U danima smo srpnja kada je najjači udar ljetnog turizma. Vlasnici smještaja su glavni ambasadori većini nadolazećih turista koji imaju priliku utjecati na ponašanje i potrebe svojih gostiju. To se tiče i pitke vode, jer mnogi od naših gostiju iz straha i neznanja unaprijed kupuju pakete boca vode ne znajući da dolaze u jednu od država Europe najbogatijih vodom. Ovim nedoumicama svjedoče i glavna pitanja na engleskom jeziku na Google-u:
Otkrivanje tople vode je uvriježena poštapalica koja nema naročito pozitivan prizvuk, čak je podcjenjujući. Međutim, danas tu poštapalicu možemo koristiti za poželjnu pojavu: otkrivamo vodu nanova! Ohrabruje svaki glas dobre inicijative poput vrlo jednostavnih rješenja koja bi se nekoć sama po sebi podrazumijevala. Tako je nedavni InMusic festival u Zagrebu na centralnoj poziciji imao dostupnu vodu, a aparate s istom svrhom postavljaju i mnogi drugi organizatori događanja poput ovog talijanskog rješenja.
Trenutno su dva vodeća europska grada po dostupnosti pitke vode Pariz i Beč. Beč svoju čistu planinsku vodu dovodi na preko 900 lokacija u gradu, a Pariz na čak 1200. Posebnost aparata za nadopunu vode u Parizu jest i mogućnost odabira pitke gazirane vode.
Bez obzira na mnoge nepovoljne trendove i pokazatelje onečišćenja svjetskih vodnih zaliha, ono što je najbitnije jest kako možemo popraviti stanje u našem vlastitom mjestu jer srž promjene može doći samo iz srca lokalne zajednice.
Stoga je za pozdraviti i projekt obnove starih zdenaca Dugog Sela. Naime, grad je tijekom prošle godine obnovio tri stara zdenca, a obnova još nekoliko se nastavila i kroz ovu godinu. Osim sanacije, zdenci su dobili i lijepe kroviće i koloture s vjedrom, a uz njih su dodane i klupe te rasvjetni stupovi, što će kompletnu mikrolokaciju svakog zdenca učiniti privlačnom za odmor i druženje, kako je to nekoć i bilo. Pored same sanacije, ovi zdenci su i izvor pitke vode, što nas nanova vraća na temu iz naslova.
Svaka zapuštena, zazidana i betonirana javna česma (ili zdenac) je civilizacijski korak unazad. Stoljećima je tekla voda na mnogim lokacijama naših brojnih mjesta i gradova, dok danas često moderna urbanizacija zanemaruje naše temeljno ljudsko pravo da popijemo vodu i da ne budemo žedni. Dok novi materijali osvajaju naš prostor, dičeći se dizajnom i grandioznošću, mali žedni čovjek ostaje uskraćen za ono oko čega smo se svi skupljali od pamtivijeka: čiste pitke vode.
Sjećam se u našoj školi u Orašcu kako je hodnik bio širok, na sredini se nalazio kao veliki kadin na širokom stalku, a u njemu na sredini mali vodoskok. Mi djeca bi pritisnuli jednu malu polugu i voda bi skočila u zrak nekih 20 - 30 cm. Mi bi se sagnuli i napili. Dok si držao tu polugu, voda je išla u vodoskok, a kad bi digao ruku ona bi stala. Sada mislim da onaj tko je projektirao i postavio te vodoskoke koji su šteđeli vodu bi trebao dobiti posmrtnu nagradu "Bravo za ideje".
Voda je bila i ispod platana usred sela i išla je prirodnim padom u školu. Mislim da bi tako cijeli Dubrovnik mogao imat vodoskoke, ali što bi onda radila industrija plastike!
Natalia Krešić je autorica bloga Odmor na zadatku koji se bavi temama turizma, marketinga i održivog razvoja. Savjetnica za brending i promociju manjih subjekata u turizmu, te voditeljica obiteljskog smještaja i na moru i na kontinentu.