Kratka povijest turizma u Hrvatskoj

Gledanje u budućnost je recept za uspjeh, ali da bi mogli uspješno broditi kroz izazove sutrašnjice, moramo poznavati povijest, njezine svijetle trenutke i pogreške. Povijest turizma u Hrvatskoj nam je znana jer suvremeni način putovanja ne seže daleko u prošlost. Turizam, kakvog poznajemo danas, stiže željeznicama u prvoj polovici pretprošlog stoljeća i s industrijskom revolucijom koja je razvila socio-ekonomske prilike srednjeg sloja društva i ubrzala putovanja.

Na tlu Europe su putovanja zbog razonode bila poznata još u Antici, ali moderni turizam, i tada najčešće onaj kulturni i zdravstveni, uzimaju maha 60-tih godina 16. stoljeća. Običaj, prvo britanskih, a kasnije i drugih plemićkih obitelji je bio slati svoju mladež na „studijska“ putovanja kroz Europu.

Grand Tour - dvogodišnje putovanje do zrelosti

Grand Tour je pojam koji označava takva putovanja. Mladi aristokrati su, kroz putovanje koje je trajalo dvije do četiri godine, upoznavali tradiciju i kulturu drugih naroda kao svojevrstan ispit zrelosti. Grand Tour je značio inicijaciju u krugove europske intelektualne elite, a najpopularnija destinacija je bila Italija koja atraktivnost duguje svojim likovnim umjetnicima i arhitektima.

Jedno od prvih takvih putovanja je zapisano kao "Journal de Voyages en Italie", čiji je autor Montaigne započeo svoje avanture Europom 1580. godine. Kroz djelo, on naglašava ulogu putovanja u psihološko-intelektualnom sazrijevanju pojedinca.

Grand Tour je obilježio nekoliko stoljeća – popularan je sve do 40-ih godina 19. stoljeća kada se s razvojem željezničkih pruga, mladim aristokratima na putešestvijama pridružuju i pripadnici srednje društvene klase. Grand Tour je udario temelje turističke infrastrukture u Europi – svratišta i prenoćišta, kao i institucije turističkih vodiča koji su pokazivali i tumačili atrakcije u destinacijama.

Zdravstveni turizam u doba Rimljana

Prve turističke migracije na tlu Hrvatske bismo mogli pratiti od vremena Rimljana, koji su ustanovili i posjećivali terme na sjeveru današnje Hrvatske (npr. Varaždinske toplice). Ostaci brojnih rimskih ladanjskih kuća (tzv. villa rustica) na našem području potvrđuju da su Rimljani putovali u ove krajeve radi odmora, onako kako su ljetne vrućine koristili da bi se opuštali i na Rodosu, u Maloj Aziji ili Egiptu.
 

U Srednjem vijeku cvate vjerski turizam jer crkva potiče hodočašća u čuvena svetišta u Španjolskoj, Italiji, Izraelu, Palestini.
 

Autorica knjige „Osnove turizma“, Lidija Petrić, navodi kako „turistička epoha“, odnosno suvremeni turizam, započinje 1845. godine i ima četiri razdoblja:
 

1. 1845. - 1875. – putnici su još uvijek aristokrati koji posjećuju lječilišta, banje i kulturne centre;

2. 1875. - 1910. – buržoazija počinje putovati pa se počinju razvijati i prva turistička mjesta, kapital ulazi u turizam;

3. 1910. - 1945. – s jačanjem prava radnika počinju putovati i niži slojevi građana;

4. nakon II. svjetskog rata – turistička putovanja naglo postaju popularna kod svih slojeva građana, a turizam postaje važan ekonomski i društveni faktor. 

 

Prvo organizirano putovanje na našim prostorima je stiglo samo par godina kasnije. Iz Trsta za Dubrovnik je isplovio prvi parobrod koji je u luku Gruž uplovio sa 153 putnika 10. kolovoza 1844. godine. Tu godinu smatramo početkom organiziranog turizma u Hrvatskoj. Potom isto parobrodsko društvo Austrijski Lloyd sa sjedištem u Trstu organizira izletničku liniju Rijeka – Trst. Godine 1845. godine uvodi još jednu – Rijeka - Senj. Oni su tiskali i prve turističke vodiče Pule i Poreča.

Za razvoj organiziranih putovanja je važan i 29. travanj 1863. Tada su zagrebački poduzetnici braća Mihajlović poveli prvo organizirano putovanje iz Zagreba. Oglasom u lokalnim novinama Pozor, okupili su putnike za Beč i Graz i tako pokrenuli promociju putovanja u tiskanim medijima u Hrvatskoj.

Zimovanje na Mediteranu

Sredinom 19. stoljeća se razvija primorski turizam – interes za obalna mjesta i blagotvornost morske vode raste pa se tako razvijaju francuska i talijanska rivijera. Zanimljivo je da su se morskom vodom punili bazeni u lječilištima i banjama rivijera, a u njima se više boravilo zimi kako bi se izbjegle vremenske (ne)prilike na kontinentu.

Razvoj suvremenog turizma u Hrvatskoj pratimo od 1844. godine, kad je u Opatiji izgrađena Villa Angiolina, čiji vlasnik je bio izuzetno gostoljubiv pa su u ovoj vili boravili brojni uglednici onoga doba, uključujući i austrijsku caricu Mariju Anu. U Villi Angiolina je danas sjedište Hrvatskog muzeja turizma. 



1889. godine je Opatija proglašena lječilištem pa ubrzo postaje zimovalište aristokrata Austro-ugarske i drugih zemalja Europe. Titulu su uskoro ponijela i druga mjesta poput Lovrana, Crikvenice, Raba, Lošinja, Kraljevice, Dubrovnika i Hvara, a u ovom posljednjem od 1868. djeluje Higijeničko društvo za razvoj turizma.

U Opatiji je 1884. otvoren još jedan hotel, Kvarner, 1894. je u Crikvenici otvoren hotel Therapia, a Dubrovnik dobiva svoj prvi hotel Imperial 1914. godine. Da ne bi bio zabune, Dubrovnik je ranije ucrtan na turističkim kartama Hrvatske - 1854. godine je ondje otvoreno prvo uređeno svratište - ugostiteljski objekt koji je nudio i usluge smještaja.

Kontinentalni turizam u to doba cvate – 1861. je na Plitvicama otvorena „Carska kuća“ s 15 postelja, a Krapinske toplice su dobile hotel sa 128 soba. (Boris Vukonić: Povijest hrvatskog turizma, 2005.)
 

Politika kočila razvoj turizma u Hrvatskoj?

Najveći problem razvoja turizma na našim prostorima je bila politička rascjepkanost koja je uzrok slaboj prometnoj povezanosti dijelova zemlje. Hrvatska je u to vrijeme bila podijeljena između Austrije i Ugarske, a kako je bila dio monarhije, ovisila je o odnosima Beča i Budimpešte. Tek nakon povezivanja Beča željezničkim prugama, prvo s Istrom, a potom sa Zagrebom i Siskom od 1862. godine, smanjuju se prepreke za turistički rast zemlje.
 

Prva „turistička zajednica“, odnosno Društvo za poljepšavanje mjesta je osnovano na Krku 1864. godine. Prva turistička društva su bile organizacije civilnog društva, neprofitabilne i volonterskog karaktera.  

1892. je tiskan „Kažiput za urođenike i strance“ – prvi zagrebački turistički vodič na hrvatskom i njemačkom jeziku. U to vrijeme se počinje razvijati i aktivni turizam za kontinentalni razvoj – 1913. je održan skijaški tečaj u Mrkoplju što se smatra početkom razvoja turizma Gorskoga Kotara.
 

U razdoblju između dva svjetska rata, 80% hotelskih kapaciteta su posjedovali strani državljani, a najznačajniji gosti su nam redom Čehoslovaci, Mađari, Austrijanci, Nijemci, Talijani i Englezi.

Od radnika do turista

20. stoljeće je stoljeće turizma. Borba za radnička prava koja je donijela kraći radni dan, veće naknade i sigurnost radnika, a posebno plaćeni godišnji odmor, putovanja čini dostupnima svima. Čovjeku je putovanje u krvi, a nepobitna je i Montaigneova postavka s početka teksta kako isto blagotvorno djeluje na naš psihološki i intelektualni doseg. I zato 20. stoljeće, uz industrijski napredak, bilježi i sve masovniju pojavu turističkih gibanja.

Historical images of Dubrovnik (fotografija gore i naslovna fotografija)

U toj popularizaciji putovanja iz zabave, Hrvatska sudjeluje od početka, od prve polovice 20. stoljeća. Iako su tada naše teritorijalne međe bile ponešto drugačije, a stanoviti dijelovi pripadali Talijanima, može se reći da je 1838. godine zabilježen najveći turistički promet prije II svjetskog rata s oko 500.000 dolazaka i 3 milijuna noćenja. Najpopularnija je bila Opatija, koju slijede Dubrovnik, Crikvenica i Rab, a tada smo imali i perjanicu kontinentalnog i zdravstvenog turizma u Topuskom.
 

Na međunarodnu turističku scenu, nakon II svjetskog rata, je značajno utjecao razvoj zrakoplovne industrije. Paralelno s tim, dolazi od otvaranja granica bivše Jugoslavije i jačanja međunarodnog turističkog prometa u Hrvatskoj.

1953. je ustanovljen je Turistički savez Hrvatske, a uz hotele srednjih kategorija, 60-tih godina prošlog stoljeća se počinju razvijati i drugi oblici smještaja, kampovi, odmarališta i privatni smještaj.

Zaključak: Privatni smještaj nekad i danas

Ovdje bi mogli započeti priču o turističkim statistikama, brojkama koje opisuju noćenja i dolaske, rekordima i rastu ili stagnaciji turističke ponude. Mogli bismo, nećemo. Jer je ovo točka na lenti vremena u kojoj se povijest i sadašnjost započinju preklapati, točka u kojoj nam je već jasno da se još uvijek borimo s nasljeđem turističke povijesti, kao što su slaba zračna povezanost i natezanje sa stranim ulaganjima u hotelske kapacitete. Radije bismo ovaj trenutak opisali kao onaj u kojem smo prepoznali vrijednost našeg blagog podneblja s pitomim zimama, našu plodnu zemlju s organski uzgojenim kulturama, nasljeđe Mediterana u ukusnim i zdravim pjatima, sigurnost u našim destinacijama i još uvijek sačuvanu srdačnost i gostoljubivost našeg domaćeg čovjeka (izoliranim i medijski istaknutim slučajevima unatoč).

Mogli bismo ovdje shvatiti da kompleksnu prirodu fenomena turizma i njegove trendove, možda ponajprije treba promatrati sa sociološke strane. Kultura manje inicira putovanja otkako putuju svi, a ne samo društvene i intelektualne elite. S napretkom medicine, zamire i liječenje svježim morskim zrakom ili vodom pa ni zdravstveni turizam nema značaj kakav je nekada posjedovao. Danas se možda putuje zbog svega toga zajedno ili samo zbog odmora, promjene okoline, bijega od stresa svakodnevice.

Možda se putuje i zbog upoznavanja neke drugačije lokalne kulture - različitosti, mogli bismo reći, jer u različitom zaboravljamo svoje brige.
 

Lanci hotela ili konfekcijski hotelski smještaj ne nude tu, prijeko nam potrebnu, različitost.

Prvi kontakt s različitosti na putovanjima je domaćin. Pogrešno je vjerovati da smještaj kod domaćina biraju turisti slabije platežne moći. Istina je, privatni smještaj ima tu socijalnu komponentu i povezan je s niskim standardom, ali na onoj drugoj strani, na strani domaćina. U nedostatku sigurnijih poslovnih prilika, domaće stanovništvo u obiteljskom smještaju vidi spas od loših ekonomskih prilika. Privatni smještaj nekada, i danas, ima moć iniciranja i ubrzavanja gospodarskog razvoja destinacija, iskorištavanja lokalnih resursa, ublažavanja nezaposlenosti i siromaštva građana. Ima moć čuvanja nasljeđa i poticanja korištenja suvremenih civilizacijskih, napose tehnoloških, dosega. Ima moć, i u našim je rukama.