Zima u Hrvatskoj: Za jaču otpornost moramo prvo izliječiti nepovjerenje, a ostale bolesti će se povući same

Svijet iznajmljivača je zbilja zanimljiva niša za promatrati sebe i druge. Uvijek se nešto novo događa, dolaze novi ljudi, međusobno se susrećemo i upoznajemo. Nama u Zagrebu, preko 50% gostiju dolazi iz drugih dijelova Hrvatske i to čini ovaj posao za nas baš posao domaćina. Sada u epidemiji, taj je broj još i veći.

S našim gostima je lako, sve znaju, pitaju vrlo jednostavne stvari. Nemamo nikakve prepreke jezika, s onima koji to žele malo i protresemo aktualnosti, bilo gradske ili opće, i nakon tehnikalija se kratko pozdravimo te je svatko je slobodan. 

Tehnikalije podrazumijevaju i plaćanje smještaja te registraciju dokumenata. Prilično česti isječak iz takvog jednog razgovora otprilike ide ovako:

Gosti: Mi bismo odmah i platili.
Mi: Odlično. To je 950 kuna.
Gosti: Evo 1000 i hvala vam.
Mi: Super, idem po ostatak i napišem račun.
Gosti: Ma ne morate nam pisat račun što se nas tiče.
Mi: Mi uvijek izdajemo račun, ne igra nam to nikakvu ulogu.. ionako ću vas prijaviti
Opet će gost: Ma stvarno Vam kažem, ne trebate mi davati račun. I odmahom ruke pokazuje da ne želi više čuti. 

Ovaj dijalog zvuči kao ulomak iz dječje čitanke, ali nije nikakva rijetkost da vodimo sličan razgovor pred vratima našeg apartmana, čak i u ovim vremenima kad je često potrebno imati neku potrebu evidencije gdje i kod koga je bio (plaćen) smještaj. Skoro redovno je taj razgovor popraćen mimikom međusobne suradnje kako ćemo se mi, novopečeni partneri u tajnoj misiji pružanja usluge smještaja kod domaćina, dogovoriti da radimo bez računa pa da svi budu sretni. Najsimpatičniji mi je saveznički mig okom kao "kužimo se, ajmo zeznut državu". Baš si time dajemo pretjerano pobjedničku ulogu: zar smo mi tako važni da možemo zeznuti državu? Nije bitna država, nego to da se mi malkice nahranimo malim osvetoljubivim korakom zaobilaženja izdavanja računa. Malo je, ali čovjeka veseli – kaže ona jedna naša krilatica. 

Istodobno, tko god stupi nogom u njemački ili skandinavski sistem se divi kako je njihova država uređena, kako moraš ovako i onako, nije to kao kod nas. To nekako zvuči kao da mi sami u tome ne sudjelujemo. Upravo time što nećemo primiti ili izdati račun potpomažemo one koji rade na crno, uništavamo dobre prakse odgovornosti, pa čak i bivanja dijelom neke zajednice. Toliko se teško kod nas stvari miču s mjesta, ali kome šteti jedan račun. 
 

Ne manjka samo povjerenje u sustav, već i ono međusobno

Interesantan je primjer Hrvatske udruge obiteljskog smještaja koja se oformila radom nekoliko entuzijasta, ali je jedva stasala da postane nacionalna udruga. Brojčano je to mogla biti struja koja bi diktirala našu zajedničku budućnost, međutim i tu se nekoliko regija ili područja odlučilo ne priključiti i time oslabilo cijelu ideju. Udruga je svakako nova i još je u povojima.
 

Ovim putem pozivam sve iznajmljivače/domaćine da se u nju udruže, a sve informacije možete dobiti na e-mail adresi huos.tajnistvo@gmail.com

Razvoj i širenje udruge s vrlo ograničenim sredstvima ne ide glatko, upravo zbog toga što nemamo dovoljnu kritičnu masu koja bi postala bitan faktor u pitanjima našeg posla te bi se mogla uključiti i u javne rasprave, medijski prostor i u lokalnu zajednicu. Nije se lako probiti s idejama i postići da se za njih čuje.

Upravo sam ovog ljeta, radi članstva u spomenutoj Udruzi, bila pozvana komentirati za jednu TV kuću navodne prijevare iznajmljivača s mora koji su otkazali rezervacije naših gostiju kako bi više zaradili na stranima. Osim osude prevare kao takve, izjavom sam htjela naglasiti da hrvatski potrošač mora imati više povjerenja u sisteme bukiranja, agencije i izvore informacije te da bukira provjerene (legalne) smještaje. Time se kao gost educira i ne nasjeda na sumnjive oglase nečijih kontakata putem kojih dobiva nestvarno niske cijene ljetovanja. Od moje izjave je izbačeno skoro sve, i ostalo je upravo ono što je meni bilo najmanje važno. 

 

 

Nepoduzimanje kao reakcija?

Ovo je samo jedan mali primjer koliko su kanali komunikacije nepredvidivi, koliko se neke ideje teško probijaju, a publiku je teže pridobiti nego ikada. Šušur informacija, oprečne izjave, nekritičko razmišljanje potkopava dobra rješenja, a dugoročne borbe preživljavaju samo najubjeđeniji pojedinci. A koliko je takvih?

Lijepo je da ima poduzetnih pojedinaca, ali od njih se ne sastoji šire društvo  Nije lako dobiti priliku i zauzimati se za ugled, pošten rad i to naglašavati kao prednost, iznova i iznova opravdavati svoju svrhu i dobru namjeru. Iskreno, prilično zamarajuće u praksi, a u doba opće slobode i otvorenih komentara jako je lako povući se i izgubiti volju. Iza svega bih rekla da stoji vrlo visoki indeks općeg nepovjerenja koji na ovom primjeru udruge dolazi također do izražaja. Na ovom slučaju se to možda može objasniti time da udruga zvuči kao nešto neodređeno, gdje navodno netko negdje zarađuje preko tuđih leđa pa je bolje ne miješati se pa makar zvučalo kao stvarno dobra ideja zasnovana na vrlo logičnoj premisi da se "smještajem kod domaćina" hrani i potpomaže oko 100.000 osoba u Hrvatskoj. Zar nije nevjerojatno da već nisu udruženi?

Istina je, brojne afere, pažnja usmjerena na nevjerojatno ogrezla nedjela u našoj javnosti i opća korupcija na najnevjerojatnijim mjestima nas je stoput razočarala, skupa s državom, ali smo to i mi dozvolili, i to upravo s onim računom s početka priče. 
 

Ali lako ćemo za jedan račun. Što se događa kad to ovaj oblik nepovjerenja počne uzimati doslovno živote?

Da je epidemija krenula u školu kad se pojavila, danas bi bila treći razred. Dosad se već dobro navikla na nas, domaća je u zajednici, svi je poznaju. Stoga nije nikakvo iznenađenje da nas tako udomaćen virus nastavlja šamarati i evidentno je da neće sam nigdje odlutati. No, ipak izgleda da je velika većina nas baš to i očekivala, iako bez ikakvih temelja. Dobar postotak naše populacije je odlučio jednostavno ne sudjelovati u epidemiji. Skrštenih ruku su pustili da najznačajnije vrijeme pred ovaj val koji sada trpimo prođe. Dosadila je ova epidemija i bogu i vragu, rekli bi neobavezno kad bi se povela tema među poznanicima. Jest, dosadila je i to joj je valjda i strategija. Međutim, s tim stajalištem nisu ni blizu bili osvještenja da upravo tim nesudjelovanjem potpomažu da ova nesnosna i opasna situacija ne doživi konačan pad, nego se rasplamsa do te mjere da o nama piše cijeli svijet. Ovaj put to nisu turistički hvalospjevi, nego vrlo porazna statistička korona situacija. 
 

Postoji li lijek za negativnost?

Ima argumenata i analiza zašto je ovomu tako. Otvaraju se teme, secira se mentalitet, povijest i navodno originalni gard koji držimo u svojim genima. Uzalud je sad išta tumačiti. Nepovjerenje prema državi, alergija i frustracija na sve što ima oblik sistema, pa makar se zvalo organizirano cijepljenje ili udruživanje iznajmljivača, to su naše boljke koje nas izjedaju, raseljavaju, razdvajaju. A oni koji vode državu su isti takvi, i tako svi zajedno se kuhamo u ovakvim situacijama balansiranja, nepovjerenja, prepucavanja.
 

Izgleda da je lakše čekati val pa na njemu nesigurno surfati u neizvjesnost pa makar i na respiratoru, nego planirati, razvijati strategiju i zajedno se izboriti da izguramo što se događa; da nas što manje strada zdravstveno, ali također i poslovno, mentalno, socijalno; da nam preživi duh iz kojeg moramo crpiti sve što nas čeka na drugim poljima.

I dok zima pomalo kuca na vrata, plamteća epidemija me je potakla da preispitam ovaj obrazac. Čini mi se da zbilja postoji: od jednog malog računa do općeg potopa: isti scenarij, isto razmišljanje, nažalost i slični rezultati. Kako govore da uzrok bolesti leži u smanjenoj otpornosti organizma, tako je jedini recept izliječiti, ili bar adresirati, nepovjerenje i popratne negativnosti, a bolest će se onda sama povući.
 

---