Uspon na Klek - tragovima prvih hrvatskih planinara na razuzdan ples s vješticama

Davno, u ona daleka vremena dok su još zemljom hodali bogovi i divovi, nastao je Klek i priča o toj moćnoj planini nadomak Ogulina. Bogovi su onomad bili sebični. Svo blago i hranu zadržavali su samo za sebe. Divovi su se ljutili, a posebno je to razbjesnilo jednog od njih. Golemi Klek je zaratio s bogom Volosom. Volos je bio jači jer je svojim čarobnim mačem mogao okameniti sve što poželi. Naravno, pogađate, mačem je dotaknuo Kleka i div je ostao na mjestu skamenjen. Ipak, prije negoli ga je okrutni bog začarao, Klek se zakleo da će se kad-tad probuditi i osvetiti. Rijeka Dobra, koja oplakuje podnožje planine, krv je iz Klekovih vena, a na vrhu planine za olujnih noći razuzdano plešu klečke vještice koje pokušavaju golemog Kleka probuditi iz dubokog kamenog sna. 

I odista, planina Klek izgleda poput usnulog diva. Dok se vozimo cestom pored Ogulina, teško je ne primijetiti Klek u daljini. Polako izviruje iznad golih krošanja. Prvo nos pa čelo pa čitav profil golemog spavača. 





Klek ne spada među najviše hrvatske planine, broji tek 1182 nadmorskih metara. Ali nijedna druga planina nije toliko duboko usječena u predaju naroda i opisana s toliko legendi i mitova. O Kleku su pisali i Ivana Brlić-Mažuranić, Matoš i Šenoa.

Zbog svog osebujnog izgleda vrlo je dojmljiv. Podnožje Kleka je travnata livada. Obronci planine su mjestimično izuzetno strmi, a prekriva ih gusta šuma bukve, javora, lijeske, graba i vitkih jela. Najupečatljiviji je vrh - stjenoviti hrbat koji se proteže nekoliko kilometara od sjeverozapada do jugoistoka.



Najviši vrh Kleka je Klek. Gotovo je ravan, promjera desetak metara. Strši visoko iznad kamenih okomica - okamenjeni nos diva. Ostali vrhovi su zanimljivih naziva: Klečica, Opaljeni vrh, Gladni vrh i Soviljica. Popet ćemo se na najviši, polazište je u selu Bjelsko, 11 kilometara zapadno od Ogulina. Na kraju sela je kuća izviđača s prvom markacijom i putokazom, a ovdje nije problem ni pronaći parkirno mjesto. Tabla koja opisuje biološku raznolikost Kleka daje nam naslutiti da je staza pažena i dobro obilježena.

Koracima prvih hrvatskih planinara

Staza Bjelsko - vrh Klek je jedna od najkraćih i prilično strma. No, lako je mogu savladati i najmanja djeca pa je vikendom prilično prometna. Brz je to uspon od oko sat vremena koji pumpa krv u žilama, srce udara žešće, što od stanovitog napora, što od viđenih ljepota.

Tek kad prijeđemo livadu na početku priče i zađemo u šumu, spoznamo da je Klek sav sazdan od kamena. Nevjerojatna je snaga šume koja je ovdje opstala. Staza nas vodi usjecima među stijenama, opletenima čvornatim korijenjem koje nam dođe poput stepenica. Upoznavanje s usnulim divom Klekom sa svakim korakom postaje zanimljivije. Brzo se penjemo, još brže se šire vidici koje naslućujemo kroz stoljetnih krošnje bukovih stabala.



Jesen je, tek naslućujemo kakav spektakl prirode ovdje bude u proljeće. A u proljeće godine 1874. stanoviti Johannes Frischauf, matematičar i planinar iz Graza, popeo se na Klek i pri tom došao na sjajnu ideju da osnuje planinarsku udrugu sa svojim domaćinima, Vladimirom Mažuranićem i Budom Budisavljevićem. Tako je nastala prva planinarska udruga u Hrvatskoj - Hrvatsko planinarsko društvo (HPD) koje će za dvije godine proslaviti 150-u obljetnicu svoga postojanja. Bilo je to prvo takvo društvo u ovom dijelu Europe i deveto na svijetu. Zato se Klek smatra kolijevkom hrvatskog planinarstva. 

U carstvu klečkih vještica

Je li to zbog personifikacije planine koja nije samo livada, šuma i stijena, već duh nesretnog diva, pa Ogulinci i planinari čitave Hrvatske vole Klek. Možda Klek uopće nije sazdan od stijena, već od ljubavi čovjeka prema prirodi koja je jedno od najljepših i najiskrenijih čuvstava koje čovjek ima, onda kad prirodu voli.

A ljubav Ogulinaca prema Kleku mora da je posebna. Jer ova staza je održavana, označena i uredna. U jednom trenutku strmina svršava, a staza zavijuga po golom hrptu i ovdje po prvi put vidimo svu širinu klečkog pogleda. Planinarski dom Klek izgrađen je 50-ih godina prošlog stoljeća na točno 1000 nadmorskih metara. Na mjestu gdje staza stiže na zaravan na kojoj je dom podignut, stoji drveni portal s natpisom "Dobrodošli u carstvo Klečkih Vještica".



Brzo napuštamo žamor i veselje koje caruje okolo doma. Jer naše odredište je kojih stotinjak metara vertikalno, a put od doma do vrha nije lagana šetnjica. Franjo Fink, veterinar iz Ogulina uz potporu općine i HPD-a, 1890. probija put kroz stijenu do vrha Kleka. Gradi stepenište, postavlja užad i sajle. Kad si prvi put na Kleku i znaš da te do vrha vode sjale, nije ti svejedno napustiti opuštenu atmosferu doma. Međutim, kasnije se pokazuje da su užad i sajle samo pomoć pri strmom usponu, ne prati ih kakva provalija, tek okomita stijena u koju su usječene.



Jednom kad se savlada taj uspon, stigne se na greben s vidikovcem i nezaboravnim pogledom na sela Potok Musulinski i Bjelsko.





No, to nije kraj uspona na Klek. Kratka strmina uzbrdo pa penjanje kroz stijenu užetom. Zvuči izazovno, ali zapravo se radi o kratkom dijelu puta kojeg treba savladati uporom među dvije stijene. Ovdje susrećemo i roditelje s bebama u nosiljkama. Toliko o težini staze.

Pravi užitak se nalazi na kraju puteljka koji vijuga travnjakom do betoniranog sletišta za helikoptere. Ili je to možda najljepši set za fotografiranje?

 

Ili divovski stol za objedovanje?



Odavde planinarska staza prati uzak greben i penje se na sam vrh. Osiguranje sjlama je tu zbog neugodnijih vremenskih uvjeta od ovih koji su na našim fotografijama. Planinari se na Klek penju i u slučaju vjetra i snijega. Tvrde da je najljepši čak i tada, u svim vremenskim (ne)prilikama.



Nemamo nimalo razloga sumnjati u to dok zadivljeno promatramo vrhunce što plešu svud naokolo u haljinama od jesenske izmaglice. Bjelolasica, Sveta Gera, Risnjak, Medvednica, čak i Alpe. Dolje magličasto, kristalno jasno gore. I planine koje se vide i smisao svega, kao da blizu i dostižno je sve. 



Div još spava, a vještice čekaju olujnu noć da ga plesom probude. Ako ga odista jednom otrgnu iz sna, nestat će Klek planine i sve njene ljepote. Zato ćemo uživati u svakom trenutku ovdje jer možda je posljednji i sutra Kleka više ne bude. Ostat će samo legende utisnute u bujne ogulinske livade.

Možda se po njima, poput suza radosnica, prospu jaglaci, sleč i hrvatske bresine, endemsko planinsko cvijeće zbog kojeg se radujemo Kleku i njegovim bajkovitim stazama u proljeće. 
 
CF iber: Ako se penjete na Klek s djecom, svratite u Ogulin u Ivaninu kuću bajke i na palačinke. Ma zapravo, svratite i ako ste bez djece. Tko kaže da su bajke (i palačinke) samo djeci namijenjene?